David Vann dolazi na 13. Festival europske kratke priče koji će se održati od 1. do 6. lipnja u Zagrebu i Šibeniku. David Vann je romanopisac i kratkopričaš čija su djela – A Mile Down, Legend of a Suicide, Caribou Island, Last Day on Earth i Dirt - prevedena na 20 jezika, za njih je primio 15 nagrada, među kojima su i nagrade za najbolji strani roman u Francuskoj i Španjolskoj, te su uvrštena na 75 godišnjih popisa najboljih knjiga u desetak zemalja. Profesor je na Sveučilištu u Warwicku u Engleskoj i počasni profesor na Sveučilištu Franche-Comté u Francuskoj. Za Davida Vanna je kratka priče komprimirani, kohezivni i paranoični svijet, a s čime ju on uspoređuje pročitajte u intervjuu koji je priredila Katarina Brajdić.
Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča je jedan komprimirani, kohezivni i paranoični svijet. U Nabokovljevoj priči Znakovi i simboli dječak ima mentalnu bolest koja se zove referentna manija, on misli da sve odnosi na njega. Oblaci koji prolaze iznad njegove glave govore nešto o njegovom unutarnjem ja, ostali ljudi postoje samo kao dio njegovog života. Nabokov nam tako pokazuje što je protagonist u fikciji. Svi oni žive u jednoj vrsti paranoičnog svijeta u kojem sve upućuje na njih. To je dakle kratka priča, intenzivna usredotočenost na lik pod nekim pritiskom. Sve je kohezivno, ništa nije slučajno. Stoga me kratka priča i privlači, jer u stvarnom životu naše tragedije i gubici ne znače ništa, a svijet je zastrašujući zato što ništa od toga nije važno. Fikcija nudi uranjanje u značenju i koheziju. To je zapravo uranjanje u naše nesvjesno, u kojem je sve dio uzorka.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Stvarno nisam išao nigdje sve dok nisam počeo pisati novelu u Legendi o samoubojstvu. U središtu te priče došlo je do šoka koji nisam očekivao ni planirao. Tad sam prvi put shvatio da je pisanje nesvjesno i nakon tog trenutka prvi sam put bio slobodan.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Fokusiram se samo na krajolik i na lik s nekim problemom. Ideja je najgora stvar koja mi se može dogoditi (znam da drugi pisci cijene ideje). Književnost koja dolazi iz mojih ideja neizbježno je slaba i za jednokratnu upotrebu. Zaplet je za mene također bezvrijedan. Ali, ako se usredotočim na opis krajolika, to djeluje kao Rorschachov test mrlja i onda mogu naći oblik i smisao izvan svog svjesnog uma, trenutke i transformacije koji me iznenađuju, stavljaju lik pod pritisak te ga razotkrivaju.
Hrvatski čitatelji voljeli su vašu spomenutu poluautobiografsku debitantsku zbirku priča Legenda o samoubojstvu, a vaš najnoviji roman Goat Mountain, priča o ljudskoj sposobnosti za ubojstvo, također sadrži tragove obiteljskih priča. Što vas povezuje s mjestima i događajima opisanima u knjizi? Hoće li to biti posljednje djelo u kojem se bavite obiteljskom poviješću?
Moje prve četiri beletrističke knjige pisane su na pozadini obiteljskih priča i mjestâ. Ono što se u njima događa je izmišljeno, ali dobiva svoju emocionalnu i psihičku snagu iz istinitih događaja. Goat Mountain mjesto je gdje smo lovili jelene svake jeseni kad sam bio dijete. U dobi od jedanaest godina ubio sam svoja prva dva jelena, a jednog od njih prvo sam paralizirao, pogodivši ga u kralješnicu. Moj otac me natjerao da ga dokrajčim pucnjem u glavu. Ta uznemirujuća scena prerađena je i proširena u romanu. Otac mi je također davao da gledam krivolovce kroz nišan njegove puške i tad bih osjećao vrtoglavicu, želju da povučem okidač. To je događaj koji se zbiva u prvom poglavlju knjige. Nakon nje napisao sam dva još neobjavljena romana koji nemaju nikakve veze s mojom obitelji, jedan od njih je o Medeji, smješten u vrijeme prije više od 3000 godina .
Goat Mountain opisali ste kao „grčku tragediju ispričanu kroz krajolik Divljeg zapada“. Što još možemo naučiti od starih Grka i kako su oni utjecali na vaše pisanje?
Središnje je pitanje grčke tragedije zašto povređujemo ljude koje najviše volimo. Mi živimo svoje živote nesvjesno, izvan kontrole, nanosimo bol čak i onima koje namjeravamo zaštititi. Mislim da se u svemu tome ništa nije promijenilo u 2500 godina. Tragedija je bitna književna forma zapadne kulture; dva lika koji se vole postanu neprijatelji i bore se jedan protiv drugog dok se ne slome i odaju, a mi se onda testiramo u usporedbi s njima, testiramo svoju dobrotu i zlobu. Sviđa mi se i kršenje tabua, književnost koja opisuje ono što se dogodi kad se pravila prekrše. Još uvijek možemo učiti sve od Grka. Moj najveći odmak od njih je u tome što ja sve govorim kroz krajolik, a to je nešto što je na pozornici nemoguće.
