Nije baš lako odrediti u koji bi se žanr mogla uglaviti knjiga španjolske spisateljice i novinarke Rose Montero “Luđakinja u nama”. Na hrvatski ju je preveo Matija Janeš, a objavili su je Disput i Hrvatsko filološko društvo u slavnoj biblioteci Na tragu klasika pod uredničkom paskom Irene Lukšić.Na mahove vam se čini da je “Luđakinja u nama” spisateljičina neuvijena i rijetko iskrena autobiografija sa svim popratnim obiteljskim pikanterijama, na mahove je to zbirka neuobičajeno tečnih eseja o pisanju (ali i čitanju), a na mahove književno-teorijska rasprava o literaturi i njezinu neupitnom utjecaju na društvo.
U ovoj se zgusnutoj knjizi iznimno kvalitetne proze kriju i poučne, upravo biblijske priče o ljudima i apsolutnome, ali i konture nekog mogućeg romana čiji likovi nisu do kraja definirani ni omeđeni, ali su ipak likovi koji se kontinuirano javljaju u različitim trenucima proznog toka. Rosa Montero iznimno često citira druge pisce, ali i piše njihove skraćene biografije svedene na esencijalno, pri čemu bi se moglo istaknuti njezino sjajno i inspirativno pisanje o njemačkom klasiku Goetheu kao i o Francuzima Verlaineu i Rimbaudu. Pri tome autorica bez pardona demistificira klasike, kao što i mistificira one koji još nemaju aureolu klasika, a koje osobno poznaje, bilo zbog književničke ili pak novinarske karijere. Vrlo često Rosa Montero intervjuira samu sebe postavljajući si pitanja i odgovarajući na njih, za što, naravno, ima dovoljno vremena i koncentracije. Pri tome se voli prepustiti i autoironiji, ali nikako ne i autodestrukciji.
Ona zapravo vrlo strogo drži na okupu sve konce ove disciplinirane knjige koja nikako nije plod neke artističke razbarušenosti i čija namjena nikako nije izazvati skandal i gnušanje. Posebno su vrijedna autoričina prostodušna i neideologizirana zapažanja o španjolskom društvu iz posljednje faze frankističke diktature i prijelaza u demokratsku fazu španjolske povijesti. Ne podcjenjujući čitatelje, Rosa Montero je u knjizi “Luđakinja u nama” razotkrila književničke postupke u korištenju stvarnih činjenica i njihovu uobličavanju u fikciju pišući tri bitno različite verzije ljubavne pustolovine s poznatim stranim (i neimenovanim) filmskim glumcem. Svaka od verzija mogla bi poslužiti kao sjajan predložak za dramsku predstavu, film, ali i neki ljubavni roman koji bi imao potencijalnu snagu globalnog bestselera. Ali Rosa Montero svjesno ga je ograničila na živopisno prokazivanje literarne manipulacije stvarnošću.
Pišući o literarnim tehnikama, Rosa Montero je u “Luđakinji u nama” ispisala svojevrsni inovativni priručnik za kreativno pisanje. Nesebično je podijelila niz odličnih savjeta koji ne obvezuju, ali upozoravaju. Pri tome se i zabavljala, ali je i očito da je ova knjiga za nju imala i terapeutsko djelovanje. U njoj je postavila pitanja koja se možda nikada nije usudila postaviti ljudima iz svoje okoline. A hoće li na njih dobiti odgovore? To je već tema za jednu drugu knjigu, koja bi mogla biti nastavak “Luđakinje u nama”, a koja bi mogla biti i zanimljivija od prve. Jer ako je točno da nam literatura služi za postavljanje pitanja, kako to formulira Rosa Montero, točno je i da nam život potaknut umjetnošću ponekad i ponudi odgovore. Odgovore koje (pre)često nismo spremni poslušati.
Rosa Montero boraviti će u Zagrebu 3. prosinca. U podne će biti gošća na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, dok će u 19 sati sudjelovati na tribini u dvorani Muller u kinu Europa na tzv. hrvatsko-španjolskom književnom dijalogu.
