Britanski novinar i pisac Tony Parsons svijet je osvojio svojim romanom “Muškarac i dječak” koji je zbog pitke i tek naoko sentimentalne priče i kod hrvatskih čitatelja imao dobro prođu. No prvi kriminalistički roman ovog autora posve je druga priča, ona o uskakanju u vlak isplativosti, a ne nužno inspiracije.
Roman “Torba za ubojstvo” (Profil, urednica Alica Gracin, prijevod Mihaela Velina, 99 kuna) odaje dojam da je popularni pisac samo “uskočio” u rijeku sveprisutnog žanra koji trenutačno vlada top-listama najprodavanijih knjiga. Na žalost, o svojoj odluci kao da nije promislio dva puta. Nije to loše napisan krimić, ali boluje od boljki koje teško opraštaju čitatelji koji vole kriminalističke romane i koji su svjesni koliko je upravo u zadnjih desetak godina taj žanr napredovao. Parsons jednostavno ne slijedi neke od osnovnih pravila žanra i time poprilično umanjuje užitak čitanja, ali i odgonetke: tko je ubojica. On roman, naime, počinje prologom u kojem je opisao brutalno silovanje, ali i ubojstvo vrlo mlade djevojke. Kada godinama kasnije počinitelji tog zločina jedan za drugim stradavaju od ruke okrutnog ubojice jasno je da je riječ o osveti. Istovremeno istražitelj tih ubojstava od događajima iz prologa na zna baš ništa pa su čitatelji tako većim dijelom romana zapravo “informiraniji” od policije.
No ono što će privući mnoge jest da glavni istražitelj i lovac na ubojice živi sam s malenom kćeri. Poznato, zar ne?
