Mani Gotovac, prva intendantica nekog nacionalnog kazališta u hrvatskoj povijesti (HNK Split, a potom HNK Rijeka), kazališna kritičarka, teatrologinja, dramaturginja i spisateljica, u Profilu je netom objavila autobiografsku knjigu “Ma koji život, ma koji teatar”. Riječ je o svojevrsnom nastavku hrvatskih bestselera “Fališ mi” koji su doživjeli veliku nakladu, nadopunjena izdanja, ali su i prerasli u često izvođenu predstavu. I najnovija knjiga plijeni iskrenošću, otvorenošću, britkošću... Mani je ponovno polemična i premda piše o sebi, itekako piše o hrvatskom kazalištu, ali i o burnim društvenim okolnostima iz hrvatske novije povijesti.
Nakon što ste objavili “Fališ mi” svi su se najviše pitali tko je Gorki. Koju ste tajnovitu zamku umetnuli u knjigu “Ma koji život, ma koji teatar”?
U knjigama “Fališ mi” Gorki je jedan od književnih likova. Pokušaji identifikacije ili prepoznavanja likova iz proze u stvarnom životu, kao što znate, nezaobilazni su. I knjiga “Ma koji život, ma koji teatar” otvara takve mogućnosti, ali na posve drukčiji način. Pišem je ili, točnije, ona piše mene, od 1968. do 2013. godine. Moj uzor je, u ovom slučaju, bila Susan Sontag, koju sam imala sreće i upoznati. Ta se čudesna spisateljica, uz svoje golemo znanje i razumijevanje stvari po dubini, nikada nije sustezala pisati i govoriti o sebi privatno i o sebi kao o ženi. Drugi je moj uzor teatrolog Jan Kot, s kojim sam se družila u Novom Sadu i u Taormini, u prigodi simpozija. Naučila sam misliti i govoriti o klasičnim kazališnim djelima tako da u njima prepoznajem situacije i stanja koja živim, koja živimo danas, u svakodnevici. O takvim i drugim pitanjima pišem evo već gotovo pola stoljeća. Tiskam eseje, polemike, analize u Prologu, Sceni, Sipariju... Za ovu knjigu izabrala sam samo one čiju temu proučavam još uvijek te je mogu povezati s današnjim dnevničkim zapisima, pričama, polemikama, basnama, pa i mejlovima, SMS-ovima... Nastalo je štivo koje se može čitati u cjelini, ali i svako poglavlje pojedinačno. Na vaše pitanje o tajnovitosti mogu pretpostaviti da ona proizlazi iz samog štiva, iz načina pisanja ili, ako hoćete, iz mog stalnog osjećaja melankolije koji se, pretpostavljam, utiskuje u štivo.
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
S promocije nove knjige u Splitu najviše je odjeknula vaša izjava da ste izlaz iz pritiska politike nalazili u čašici. Je li hrvatsko društvo doista tako neporočno i licemjerno da ga je ovo priznanje ugrozilo?
Moram reći kako je taj detalj, koji pri tome nije ni u kakvoj vezi s ovom knjigom, na fascinantan način detektirao stanje u hrvatskom društvu. Mi stalno proizvodimo golemu količinu laži. Na svim područjima. Pa više i ne znamo što ćemo s istinom. Evo recimo, oko književnosti. U Hrvatskoj danas pišu odista europski zanimljivi i sjajni pisci, kao Ferić ili Daša Drndić. Ali o njima, malo pa ništa. Kada je međutim neki pisac netalentiran i nezanimljiv, kada ga nitko ne čita, onda se oko njega odmah skupi roj isto tako netalentiranih ‘učenih žena’ koje izmišljaju nedokučive uzvisine tog neprohodnog štiva. Ili drugi primjer: u ZKM-u možemo vidjeti velike predstave. Ali o njima pišemo jednako kao i o brojnima koje su promašaji. I onda se čudimo što gubimo i publiku i čitatelje?
Utjehe nema u vodi
Ali zaboravili ste na pitanje o čašici?
Oprostite. Dakle, u Splitu dočekali su me moji odani, i moram reći, brojni čitatelji i prijatelji, mnogi su stajali na nogama u velikoj knjižnici Marko Marulić. Razgovarali smo o književnosti, kazalištu i o mojoj najnovijoj knjizi. Onda sam posve usputno primijetila kako sam se u posljednje dvije godine svoje intendanture u Splitu spašavala od političkih napada tako što sam pila. Rekla sam jedno opće mjesto. Nisam čak ni spomenula onu poznatu pjesnikovu kako “utjehe nema u vodi...” I, molim vas, taj je dosadni stereotip o alkoholu razbudio kolone i kolone kamufliranih i nekamufliranih Željka Markić. Naravno, ne zbog alkohola. Nego zato što sam rekla jednu malu istinu. E to, ta mala sitna bezvezna istina, otkrila je licemjerje koje teče svim žilama našeg društva. Tartuffe je prema nama čisti amater.
Bili ste prva intendantica hrvatskog glumišta. Danas žene vladaju HNK-ovima u Zagrebu i Rijeci, a teško je izbrojiti ravnateljice gradskih kazališta. Kako je u par godina došlo do takve kadrovske spolne rotacije?
Odgovor je na žalost vrlo jednostavan. Posao intendanta ili ravnatelja kazališta krajnje je odgovoran, iziskuje puno znanja, maštovitosti, energije i strpljenja. A pri tome ne donosi neku ozbiljniju zaradu. To je posao kojemu se valja posvetiti. Danas se malo tko želi nečemu posvetiti, danas je prvo i posljednje Sganarelleovo pitanje: “A moja plaća”? Isto bi danas glasilo ovako: “Kako će mi veliki novac pasti s neba a da pri tome ništa ne radim?” A onda, dobro znate, slabije plaćen posao oduvijek pripada – ženama.
I u novoj knjizi puni ste gorčine prema svojoj riječkoj nasljednici Nadi Matošević, ali i iznimno kritični prema dramaturginji Željki Udovičić. Očekujete li njihovu reakciju, a možda i koju sudsku tužbu?
Ma nisam nimalo ogorčena. Kritična sam. I nisam samo prema njima, možda sam više prema kolegama muškog roda. A najviše prema samoj sebi. Ne mogu zamisliti društvo ili kazalište ili osobe u kojima ne postoji kritičnost! Kao što ne mogu prihvatiti taj ljigavi oportunizam na svakom koraku. Govorite o sudovima, pa ja pišem literaturu. Na knjigu se odgovara knjigom, na polemiku polemikom.
U knjizi “Ma koji život, ma koji teatar” nisu dobro prošli ni kritičari, pa čak ni Bosiljka Perić Kempf. Znači li to da teško trpite kritiku?
Visoko cijenim glazbenu kulturu gospođe Kempf. I više od toga. Uživam je i čitati i slušati. Na žalost, pred suvremenim opernim kazalištem ona stoji kao osoba iz nekih prošlih vremena. Ili naprosto ne voli operno kazalište. Što mogu razumjeti i što ne osporavam. U svojoj knjizi doslovno sam prenijela njezine vlastite rečenice. Bez svog komentara. I ništa drugo.
Ne volim laskavce oko sebe
Mislite da je oko kazališta potrebna sva ta buka?
Kazalište uvijek nudi inicijalni impuls, poziva sve, i kritičare i teoretičare i praktičare, poziva ih na razgovore, polemike, različita mišljenja. Samo se tako može promijeniti ta dosadna i lažna kronologija praćenja kazališnih zbivanja koje smo svjedoci i koja radi isključivo – protiv teatra. I protiv svake umjetnosti. Teatar se mora osjećati kao živo biće. Bez te uskomešanosti oko njega nema teatra. Uostalom, uvijek sam više voljela točan, pa i netočan kritički sud, nego tisuće laskavaca i lažljivaca oko sebe.
U Teatru ITD producirali ste neke iznimno važne predstave, i to u ratno vrijeme, kada je na vlasti bio Tuđmanov HDZ. Je li tada bilo više erosa u kazalištu?
Neposredno prije rata učlanila sam se u stranku HNS. Tamo su bili Savka i Miko. Poštovala sam njihov politički rad. Onda sam shvatila kako to nije posao za mene. Ratna situacija zahtijeva da svatko radi ono što najbolje zna. I zato sam napustila tu stranku i svaku stranku za sva vremena. Pokrenula sam teatar. Okupila sam mlade ljude, koji su danas vodeći kazališni i filmski umjetnici u zemlji. Dogodio se teatar mladih, teatar iz zakutka. Dogodio se iz nevolje i strasti, sve je prštalo od erosa. Danas bi takvo što bilo gotovo nemoguće. Zbog bezbroj razloga. Evo i najnovijeg slučaja. Znate li da se pojavila ovih dana kod nas svjetska znanstvenica, ‘učena žena’, koja prodaje, pazite sada, eros-toksine. To hoće reći, žena prodaje otrove koji ubijaju eros. Da ne vjeruješ. Uspješno ih nudi samo u Hrvatskoj. Eros-toksini neće uškopiti teatar, ali će zaustaviti one posljednje mlade i hrabre žene koje, unatoč svemu, i danas, žele imati svoje dijete. I to žele – zbog ljubavi.
Ljetni odmor provodite u Dubrovniku. Zašto ne u Splitu?
Podrijetlom sam Dubrovkinja. Tamo u Rijeci dubrovačkoj, daleko od turizma, buke, štancanja kruzera i posjetitelja zatupljenih i ispražnjenih lica, naslijedila sam jednu malu kućicu, nekadašnji kokošinjac sagrađen od tišine. Tamo ljetujem, tamo pišem.
Ovo vas ljeto čeka režija na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jeste li se već prije okušali u režiji?
Ma kakva režija. Sve se krivo najavljuje. Evo o čemu je riječ: prošlog ljeta pokrenula sam u Dubrovniku projekt Pisci na Igrama. Bili smo tamo Zoran Ferić, Irena Matijašević, Tomica Bajsić, Nikola Petković, Luko Paljetak i ja. Zajedno s redateljicom Vlatkom Vorkapić prilagodili smo scenskom izvođenju fragmente iz autorskih djela kao multikulturalni događaj s glumcima, glazbom, rasvjetom... Slušale su se rečenice i stihovi suvremenih pisaca. Bio je to uspjeh. Ove godine dolaze Ivo Brešan, Ivan Vidić i Arsen Dedić. A kao posebni gost Dubrovačkih ljetnih igara, Talijanskog instituta za kulturu i Hrvatskog društva pisaca dolazi ovog ljeta i osobno Alessandro Baricco, jedan od najvećih europskih pisaca današnjice. Uz njegovo odobrenje, s glumcima iz HNK Varaždin radim na scenskoj prilagodbi nekoliko prizora iz poznatog romana “Ocean more”.
Od hrvatskog budžeta na kulturu ide samo 0,49 posto. Da ste ministrica i da vam premijer odreže takav sramotan postotak, što biste učinili?
Ne bih mogla biti ministrica pa i ne znam što bih učinila. Ali mogla bih zamisliti, recimo, ovakav prizor: Andrea Zlatar Violić istodobno čvrsto i dugo povlači za uha Milanovića i Linića. I viče iz petnih žila, koliko može: “Kultura se ne može jesti, ali od nje se može živjeti.” Oni bi je željeli čuti, ali ne mogu. Uha su im stegnuta. Prizor je apsurdan. Barem toliko apsurdan koliko je i tih 0,49 posto za kulturu. Stvar je, naime, u tome da, kada kultura nije lažna i koristoljubna, onda ona nedvojbeno uspijeva utažiti glad i onu simboličnu i onu konkretnu. Ovu konkretnu tako što turističkoj zemlji, kakva je naša, skromna, istinska i vrhunska kultura može donijeti i vrhunsku dobit.
Jos jedna sminkerica koja zivi od sijanja vjetra. I koja ima.. , bar tako zeli da se prikaze , 32 godine ...., a ima duplo toliko. U kuharice s njom.