"Ne postoje male uloge, postoje samo sitne duše!”, tako govori režiser Dario Harjaček koji u Gavelli upravo dovršava rad na predstavi “U registraturi”, koja će premijerno biti izvedena u petak, 27. studenoga. Nevjerojatno mi zvuči činjenica da je ovo prvo kazališno uprizorenje slavnog romana Ante Kovačića.
Što je presudilo da posegnete za tim djelom, jer predstavu režirate, ali ste ujedno i autor dramatizacije?
- Vjerujem da nikada nitko nije radio “Registraturu” zbog strukture romana koji prati cijeli jedan život. To je vrlo zahtjevan zadatak, a mene je zainteresirala ta tema provincije, način na koji još i danas provincijski um proizvodi duboke traume u našoj svijest. Pronašao sam u tom Kičmanovićevu kompleksu dijagnozu našeg vremena, čini mi se da taj osjećaj nedovoljnosti proizlazi iz načina na koji, širom otvorenih očiju, gledamo prema velikom svijetu, a zakucani smo u tu našu malu sredinu. To u ljudima stvara osjećaj nedovoljnosti, frustracije, to ih baca u autodestrukciju. To je tema kojom sam se želio baviti jer i danas je otvoreno pitanje kako nas provincija određuje, zatvara u začarani krug iz kojeg je teško izaći. Usto mi se čini da je i danas temeljni sukob koji se događa u našem društvu sukob između grada i sela, jer ono što se skriva između ideoloških podjela u Hrvatskoj zapravo je podjela između dva principa: principa građanskog i principa plemenskog društva. Kičmanović je paradigma te naše podijeljenosti.
U konačnosti svi smo mi sa sela, samo je pitanje jesmo li tamo rođeni mi, naši očevi, pradjedovi?
- Građanstvo je ovdje vrlo kratak povijesni pojam.Naravno. U posljednjih 50 godina dogodio se taj radikalni obrat u odnosu stanovništva grada i sela, to je ta industrijalizacija, stvaranje proletarijata. Iz toga je stvorena kultura koja je mješavina tih dvaju načina života. Sve to donosi “U registraturi”, a ključno mjesto iz kojeg se razvija priča Kičmanovićev je boravak u gradu. Kovačić lucidno taj boravak u gradu opisuje kao boravak u raju, a Kičmanovićev progon iz grada je kao progon prvih ljudi iz raja. To je taj motiv koji mene intrigira jer ga vidim kao priču o palom anđelu.
Je li se to dogodilo vašem Ivici Kičmanoviću? I je li on dijete Kovačićeva doba ili nekog novog, našeg doba?
- Kovačić ima jedno specifično pismo, s jedne strane realističko i naturalističko, a s druge strane bajkovito, čak bih rekao na tragu Ivane Brlić Mažuranić. Zanimljivo je da ga danas rijetko percipiramo kao čovjeka koji je na mnoge načine anticipirao modernizam u hrvatskoj književnosti. Upravo zbog tog okretanja mitskom i mračnom, zbog toga što su njegovi motivi podvučeni slojevima rafinirane, ali mračne erotike, on je puno ispred svog vremena. Zbog toga sam našao kod u kojem njegov jezik funkcionira kao mitski jezik, u kojem je njegov prostor mitski prostor. Vrijeme se može tumačiti kao vrijeme koje je bilo tada i vrijeme koje je danas, a to predstavu postavlja u kontekst bezvremenskog.
Znači li to da su ljudske strasti kojima se Kovačič bavi bezvremenske, da nemaju veze sa stoljećem u kojem ti junaci žive?
- Apsolutno. Kovačićev roman prepun je strasti i ja radim priču koja počiva na temeljnim ljudskim strastima. To je priča o dva principa – muškom i ženskom. Roman u mnogim elementima ima jednu mačističku vizuru svijeta i zato Laura može biti samo odmetnica, masovni ubojica, hajduk... Ispod toga su slojevi Laurina bića iz kojih vidite da je to žena koja poziva na neku vrstu emancipacije, da poziva na neku vrstu ženske slobode. Za mene je ženska sloboda postala centralno mjesto ove priče.
Ona je žena koja ne želi više biti žrtva?
- Ne želi! Kroz pedeset stranica romana njena je sloboda teško ugrožena barem dvadeset puta. Ona je silovana, pretučena, maltretirana psihički i fizički, zlostavljana na sve moguće načine, ali bez obzira na to, ona želi ostvariti svoju slobodu. Stoga je meni postalo jako važno rehabilitirati lik Laure, jer ona na selo dolazi iz najboljih namjera.
Za nju je selo raj, a ne grad?
- A taj će se njezin raj pretvoriti u pakao. Ali njene su namjere najbolje i zato mislim da je ova naša interpretacija ujedno i odmak od Kovačića, iskorak prema tumačenju Laure kao lika koji je nositelj ženske slobode.
Koliko je za tako postavljenu priču velik uteg bila izuzetno popularna TV serija? Pretpostavljam da u petak u Gavelli neće biti ni jednog jedinog čovjeka koji je nije gledao.
- Mislim da je serija jedan od razloga zbog kojeg se nitko nije ranije prihvatio ovog posla, jer ta je TV serija zauzela takvu poziciju koja bi uvijek sve ostalo ostavila u sjeni.
Ali ona je otišla u totalnu romantiku, ljubavnu priču...
- Za mene je to prototip sapunice. Mislim da bila izuzetno popularna jer je nosila sve elemente sapunice u vrijeme kada one još nisu postojale. Imala je raskošne kostime, interijere, tu nevinost sela, vizualnu privlačnost. Uz to ljudi izuzetno vole priče o odrastanju i očito je to sjeme nostalgije, koje se provlačilo kroz seriju, bilo neodoljivo. Ja sam obožavao seriju, iako je danas, naravno, gledam na drugačiji način i čini mi se da ju je malo “pojelo” vrijeme. Ali ona ostaje kao legitimna interpretacija tog romana. No mi smo išli za nečim drugačijim, odmaknuli smo se od te romantike.
Serija počiva na izuzetno jakim glumačkim kreacijama. Kako je bilo u Gavelli pronaći nove junake?
- Radi se o strahovito kompleksnim likovima koji, osim što u sebi nose duboku strast, nose i duboku destrukciju. Stoga je nužno imati nositelje uloga koji su strašno karizmatični. Imao sam veliku sreću što je prije pola godine u angažman u Gavellu došao Igor Kovač. On se svojom životnom sudbinom, ali i moćnom glumačkom osobnošću može nositi s ovako velikom ulogom kakva je Kičmanović. S druge strane stoji Ivana Roščić koja je veličanstvena glumica. Ona u sebi nosi sve o čemu sam govorio do sada, to jedno zrno slobode, lucidnosti, neuhvatljivosti, ljudsku i glumačku dimenziju koja definira moju Lauru.
No i Vaš Illustrissimus je drugačiji, ovdje on nije ishlapjeli starac?
- Tu ulogu tumači Sven Medvešek, koji definitivno nije bespomoćni starčić. Htio sam kroz taj lik pričati o tom mondenom životu, životu raskoši, gdje je taj Mecena moćna osobnost, karizmatik koji privlači ljude. On je, recimo, Berlusconi ili pak mnogi slični likovi s naših prostora kod kojih novac čini moć. U takvoj podjeli uloga ljubavni trokut Medvešek – Roščić – Kovač postaje lagano perverzan ljubavni trokut, donosi rafiniranu erotiku, koja se skuplja kao lava koja će u jednom trenutku erumpirati.
Zvuči obećavajuće, sviđa mi se drugačija vizura u odnosu prema romanu, ne ona plošna na koju smo navikli. Da se konačno netko pozabavi hrvatskom književnošću, hrvatskim kazalištem, bez politikantstva i regijunašenja... Sretno!