Ozbiljno pijani ljudi – njih 14. Neki idu sa svadbe, neki s pogreba, treći slave momačku večer... svatko ima svoj – jak – razlog za pijanu noć. Svi su, osim prostitutke, i više nego situirani ljudi, menadžeri, bankari, direktori... ljudi koji o novcu više ne moraju razmišljati. Kroz njihova pijanstva na vidjelo izlaze sve frustracije svijeta i vremena u kojem živimo, sva ljudska izgubljenost. To su “Pijani” ruskog redatelja i dramatičara Ivana Viripajeva, a vidjeli smo ih na 40. Danima satire Fadila Hadžića u interpretaciji beogradskog Ateljea 212 u režiji Borisa Liješevića.
Viripajev je trenutačno jedan od najizvođenijih suvremenih ruskih dramatičara (tek su mu 42 godine). S jedne je strane riječ o drami rođenoj za scensku izvrsnost, jednom od onih rijetkim suvremenih dramskih tekstova koji je zanimljiv zbog teme kojom se bavi, ali i nevjerojatno atraktivan zbog svojih likova, ali i svake replike koju ti likovi izgovaraju. S druge su strane “Pijani” opasni poput britve. Traže nadahnutog redatelja i predani glumački ansambl jer svi ti pijanci lako bi mogli “odsklizati” na krivi put, postati zamorne karikature koje se nadmeću samo u uvjerljivosti svog pijanstva.
Naravno, vrhunski redatelj, a Boris Liješević to jest, nikada neće dopustiti takav rasplet na sceni. On ovo djelo režira promišljeno i precizno. Svaki je lik ovdje pijan na svoj način; neki su zabavni, neki tragični, neki tek izgubljeni, baš kao što to u životu, i pijanstvu, biva. Nitko od glumaca, ni u jednom trenutku, ne prelazi onu tanku crtu koja bi njegovo pijanstvo odvela u puku scenska afektaciju, a sam sadržaj drame pretvorila u ono što se događa tamo nekim zgubidanima i sasvim je nevažno za živote nas koji ih gledamo. Upravo suprotno, redatelj i njegovi glumci postigli su ono najvažnije: iza svakog pijanog i naoko izgubljenog čovjeka stoji jasan karakter, gledatelj doznaje i kakvi su to ljudi izvan povišenih strasti koje dolaze iz alkohola. I dok pijana slagalica malo-pomalo otkriva sve muke junaka, jasno je da je to drama o svima nama.
Likovi teturaju opskurnim ulicama nekog grada na razvijenom Zapadu i nema nikakve potrebe imenovati taj grad, jer u svakom se događa isto: ljudi su zaboravili zbog čega vrijedi živjeti. Trebaju im i Viripajev i Liješević da im kažu kako su to ljubav i nada. Zato je u mraku kazališta teško suspregnuti pitanje: što piju ti ljudi? (i ja bih malo) jer njihova bi nam iskrenost pa makar joj votka i viski bili pogonsko gorivo, i te kako olakšala život, ohrabrila nas da za sebe izborimo pravo na pokušaje, pogreške i uspjehe.
Od glumačkog ansambla doista je u “Pijanima” teško izdvojiti najbolje. Svatko u toj simfoniji “pijanstva” ima svoju dionicu i “svira” je majstorski. Ističu se Svetozar Cvetković, nevjerojatno zabavan u sceni ljubavi pronađene u blatu, Dara Đokić kao njegova supruga koje traži pomoć, a od mlađe ekipe izdvajaju se Jelena Đokić kao manekenka koja je sve o ljubavi naučila kada joj se dečko oženio najboljom prijateljicom, te Dejan Dedić, bankar koji ništa ne osjeća, ali u pijanoj noći, na ulici pronalazi pijanu djevojku “spremnu na sve”.
Uz njih na sceni su i: Marta Bjelica, Nebojša Ilić, Isidora Minić, Bojan Žirović, Nenad Ćirić, Branka Šelić, Vuk Jovanović, Branislav Trifunović, Strahinja Blažić i Jelena Petrović.
