Otvaranje novog multimedijalnog centra u Hrvatskoj, u Zagrebu: nova zgrada se raspada, predstavnik EU komisije koja je za nju dala novac dolazi na svečano otvaranje, na trećem katu nema kapelice koja je ondje trebala biti, režiser koji režira otvaranje zvijezda je prošlih vremena kada je radio spektakle s lavovima i rušio stupove Dioklecijanove palače, sve u ime umjetnosti. Glumačka diva ne može memorirati četiri stiha, imitator dolazi na probe umjesto glumca koji je i velika zvijezda - TV voditelj, gradonačelnica trguje položajima i utjecajima, ravnateljica centra političke stranke mijenja češće od muževa, pomoćnica ministrice kulture piše prepjeve... Zvuči poznato?
Na žalost, da.
Ali tu situaciju i likove vidjeli smo u subotu navečer, na premijeri u Kerempuhu, u autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić “Made in Hrvatska”. Opaka je to satira koja lupa po kulturi, štoviše po ljudima iz kazališnog miljea, po politici, crkvi... svima nama, uključujući i Europu, koja nas još uvijek doživljava kao egzotičnu koloniju, a sama nije ništa bolja od tog našeg “Full of life” mentaliteta u kojem se podmeće, ogovara, živi od nepotizma, tolerira tuđa glupost i nesposobnost jer to prikriva vlastitu...
I nije baš ugodno kada ti netko tako opaku istinu, u kojoj je moguće mnoge prepoznati, baci u lice bez zadrške. Autorice se ne ograđuju, štoviše njihov stav o sadašnjosti zemlje u kojoj žive i više je nego jasan, nadasve porazan. U programskoj knjižici, ovu su predstavu posvetile svojim roditeljima: “ljudima koji su nas učili da se svijeta ne treba bojati, nego ga treba mijenjati”. Ali, svi bismo se mi zapravo trebali bojati, ne strahom djeteta koje zatvara oči. Ovdje su svi likovi negativci, ni za jednog nije moguće imati ni najmanje simpatija, ni trunke razumijevanja, oni su groteske, jasno ocrtani u životinjskim likovima koji naglašavaju ono animalno u svakom od njih. No, istovremeno oni su jednostavno previše poznati iz stvarnog života, neki imenom i prezimenom, svi karakterima.
Ovako postavljena priča, izvedena kao groteskni vrtuljak koji luduje na sceni, nimalo slučajno inspiriran filmom Woodyja Allena, nastavlja angažirani niz na koji su autorice već navikle teatarsku publiku, pružila iz odličnu priliku glumcima Kerempuha da se razmašu. Nina Erak Svrtan kao gradonačelnica i Elizabeta Kukić kao ravnateljica centra dvije su jake komičarke oko kojih se ispletene ostale kreacije: Željko Konigsknecht kao hipohondrični redatelj, Borko Perić kao njegov asistent u jednoj od svojih najboljih kreacija, Vili Matula kao Europljanin koji govori engleski i jede, Linda Begonja kao novinarka iz noćnih mora, Mia Begović u ulozi dive koja to nije, Hrvoje Kečkeš, Anita Matić Delić, Mario Mirković i Mirela Videk kao odlično pojačanje za ovu predstavu, u još jednoj ulozi nimalo naivne i do bola ambiciozne glupače s kakvom je briljirala u “This Castingu”.
