Drama "(Pret)posljednja panda ili statistika" mladog hrvatskog dramatičara Dine Pešuta toliko je dobro napisan tekst da ostavlja dojam da ga na sceni ne bi "pokvario" ni potpuno neiskusan redatelj. Naravno, zasluge za taj dojam, osim autoru, treba pripisati i Saši Božiću koji je "Pandu" režirao u ZKM-u.
Priča je to - okrutna priča, valja odmah reći - o hrvatskoj stvarnosti. U njenom je središtu četvoro mladih. Srećemo ih kao malenu djecu u podrumu zgrade u Sisku; Domovinski je rat i po gradu padaju granate. Oni iako mali već znaju tko je Hrvat, tko Srbin, čiji je djed bio partizan, a čiji ustaša... Njihove bake mole se Bogu, roditelji se spominju tek usputno i to kao agresivni alkoholičari i majke poražene životom, a u mraku podrumskog skloništa djeca se igraju budućnosti i te igre jasno ocrtavaju njihove karaktere.
Taj početak redatelj Saša Božić stavlja u ruke prokušanih glumačkih snaga ZKM-a (Frane Mašković, Doris Šarić Kukuljica, Katarina Bistrović-Darvaš) , ansambla kojem se nedavno pridružio i Rakan Rushaidat, koji se nakon lutanja konačna našao u teatarskoj sredini kojoj po vokaciji i pripada. To četvoro glumaca, predvođeni sjajnim Franom Maškovićem, u ulozi dobrice koji i kao dijete točno zna da je gay, glume uloge djece, predškolaca i školaraca, da bi (na kraju osnovnoškolskog obrazovanja) priču od njih preuzele mlade snage. Tada na scenu stupaju: Slaven Španović, Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović i Milica Manojlović. Oni glume likove u vrijeme tinejdžerskih dana, studija... Na kraju kada kreće ozbiljan život, likovi su "dvostruki", svjedočeći tako o podvjenosti, životnim lutanjima koja ne prestaju, prijateljstvu koje nije opstalo...
Kroz taj protok vremena i odrastanje svojih likove Pešut slika našu stvarnost, ono što je Hrvatska učinila od sebe same. Naći će se ovdje tajkuni-mafijaši koji koketiraju s politikom i bogatsvo slažu u podrume, oni koje imaju tikove svaki puta kada čuju riječ Uskok, ali i Marijana Petir sa križom na lančiću, glumci iz sapunica, mladi koji odlaze (zapravo bježe) iz Hrvatske jer ne žele živjeti u zemlji koja referendumom odlučuje o tome tko smije, a tko ne smije sklopiti brak... Priča je to o izgubljenoj generaciji iz koje se jasno vidi da djeca koja su svoj život započela u ratnim podrumima i nisu imali mnogo šansi za neki drugačiji i bolji život. Imali su nade, idele, velika očekivanja... ali kao da se sve urotilo protiv njih.
Saša Božić ovu priču režira obilno koristeći svoja znanja o koreografiji i plesnim predstavama. Scenski su najdojmljivije scene kada su svi glumci na pozornici, kada njihova trka, ali i međusobni "ples" koji na trenutke graniči s nasiljem, svjedoče upravo o toj izgubljenosti i promašenosti. U tom je dijelu predstave domljiv i rad Petre Hrašćanec na oblikovanju scenskog pokreta (ona doista od glumaca stvara melenu djecu, zaigrane tinejdžere...), sve uz odličnu glazbu koju su skladala braća Sinkauz.
U tako postavljenoj predstavi svi glumci daju sve od sebe. Ono najvažnije, i za njih i za predstavu, je da nisu odvojeni u dvije grupe. To su samo na trenutke, kada to priča traži, ali upravo u podvojenosti svakog lika jasno se vidi glumačka izvrsnost, koju rad "u paru" samo dodatno naglašava. Tako Frano Mašković i Adrian Pezdirc dojmljivo grade razvoj i rasap razočaranog umjetnika, a Rakan Rushaidat i Slaven Španović su "štemeri" koji zgrču pare, ali ne žive život. Doris Šarić Kukuljica sjajna je u ulozi djevojčice koja još u vrtiću traži muža, da bi uz pomoć Milice Manojlović dočarala kako svoj život živi žena koju svi uvjeravaju u njenu ispodposječnost. Ona je lijepa i seksi, a to što je završila fakultet ne znači ništa, jer u konačnici ona je majka i kućanica koja bježi od prijatelja. Katarina Bistrović-Darvaš i Hrvojka Begović tumače lik Ane i upravo su one odradile nimalo lak zadatak da dočaraju dijete koje ima najviše energije i najviše snova u glavi, a koje je izraslo u intelektualnu imigranticu koja se u Parizu jednostavno prepušta ne činjenju.
I to je ta strašna pouka ove priče. I čineći i ne čineći, pojedinac ne uspjeva pobjeći usudu svoje sredine.
