Malo koga će uznemiriti najava da 23. travnja u Zagrebu počinje jubilarni, deseti Queer Zagreb. Da nije uvijek bilo tako, svjedoče fotografije prvih festivala kad su kolone policijskih \"marica\" spremno čekale na intervenciju, a pred dvoranama u kojima se održavao program prosvjednici su marširali s megafonima i natpisima \"stop nemoralu\". O putu koji su u tih deset godina prešli i svim preprekama s kojima su se susretali razgovarali smo sa Zvonimirom Dobrovićem, osnivačem danas vrlo plodne udruge Domino te festivala Queer Zagreb i Perforacije.
Queer ste osnovali u doba kad se bilo kakav događaj vezan uz seksualne manjine doživljavao kao skandal. Kako je bilo pripremati ga?
Festival sam počeo koncipirati kao klinac od 22 godine, za kompjutorom kod svoje bake u Pirovcu. Imao sam iskustvo rada na Eurokazu i velik afinitet prema umjetnosti pa sam to doživljavao kao logičan put osobnog razvoja i gradnje identiteta. Tek kad je vijest da će se Queer dogoditi eksplodirala u medijima, počeo je pritisak na koji u tim godinama zaista nisam bio spreman. Većina medijskih izvještaja bila je na razini skandalizacije. Kad bih došao u kazalište dogovoriti scensku rasvjetu s tehničarima, neki mi nisu htjeli stisnuti ruku jer su u novinama pročitali da dovodimo perverznjake i sidaše.
Kakva je bila suradnja s institucijama od kojih ste tražili suradnju?
Imali smo snažnu podršku lokalnih vlasti jer to je bilo doba kad su Gradski ured za kulturu vodili Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević, ali mnoga kazališta odbila su ugostiti naše predstave. Čak i oni koji su se predstavljali kao dio nekakve nezavisne, alternativne kulture imali su zadršku. A bilo je i vrlo ugodnih iznenađenja, poput suradnje sa Zagrebačkim cestama, kojima se jako svidjela naša ideja da zebru na Glavnom kolodvoru obojimo duginim bojama.
U to vrijeme svako otvaranje Queera obilježavali su prosvjedi Crkve cjelovitog evanđelja i drugih manjih crkvenih organizacija.
Tako je, oni su bili sastavni dio naših otvaranja do 2005. godine kad smo njihov prosvjed uvrstili u službeni program prvog dana festivala. Nakon toga više nisu dolazili.
Vjerujem da humorom ipak niste mogli riješiti sve probleme. Kako je izgledao put od skandala do priznatog kulturnog festivala?
Čini mi se da smo u ovih 10 godina uspjeli snažno educirati kulturnu, ali i širu javnost. Svatko tko se ozbiljno bavi politikom danas si ne bi dopustio nakaradne izjave poput one o heteroseksualnosti svemira. Do toga je trebalo doći malim koracima i stalnim podizanjem ljestvice prihvatljivoga. To je najbolje vidljivo kroz medije, koji su također prešli velik put od gledanja na seksualne manjine kao na devijaciju do podrške i osude homofobije. Prije desetak godina u Latinici se govorilo o homoseksualnosti, a gost je imao zamračeno lice. Nakon što se Dorino Manzin prvi put pojavio u javnosti, više nitko se nije mogao pojaviti prekrivena lica jer bi to bio korak unatrag. Normalizacija diskursa u medijima omogućila je Mimi Simić da otvoreno pozdravi svoju djevojku u kvizu Milijunaš, Draženu Ilinčiću da govori o svojoj seksualnosti, Dani Budisavljević da predstavi svoj film \"Nije ti život pjesma Havaja\" na Zagreb Doxu. Taj film sad igra u kinu Europa i ljudi ga idu gledati bez obzira na seksualno usmjerenje. U tom mi je kontekstu jako važan i naš redoviti filmski program koji omogućuje da se bar jednom mjesečno u regularnom kinu može vidjeti kvalitetan queer film. Da se klinci više ne moraju u strahu \"ušuljavati\" na nekakve polulegalne projekcije u KIC, kao što smo mi morali prije Queera i Pridea.
Kako biste usporedili djelovanje Queer Zagreba i Zagreb Pridea?
Pride je iznimno važan zbog svoje političke poruke. Queer je umjetnička manifestacija i kao takav je mekši i usmjeren na užu publiku, ali čini mi se da je utjecaj dugoročniji. Razlika je i u tome što Queer dopušta gradaciju hrabrosti. Ako dođeš na Pride, objavio si svoje seksualno usmjerenje cijelom svijetu. A na Queer možeš doći i da ti roditelji saznaju da si gej, kupiti knjigu ili pogledati film. Naravno da bi bilo najbolje da se nitko ne mora skrivati, ali nekome je i ovo velik korak.
Misliš li da bi se Queer Zagreb drugačije razvijao da nije imao manjinski predznak?
Vjerojatno bismo imali nešto širu publiku da je naziv bio drugačiji. Ovako nas je kulturna zajednica vidjela kao nešto usko specijalizirano, a dio LGBT publike je htio više druženja, a manje konceptualne umjetnosti. Prvih nekoliko godina potrošili smo na etabliranje prava na vlastiti program. Moram priznati da sam bio pomalo uvrijeđen kad smo osnovali Perforacije, koje su već prve godine dobile više novca nego Queer, kojem je to bila peta godina. Da ne spominjem interes domaće i međunarodne publike, koja Queer često gleda kroz stereotip transvestita i burleske, a Perforacije, koje su festival s istom estetikom i programskim promišljanjem, prepoznaju kao nešto s umjetničkim legitimitetom.
Govori se da će ovo biti zadnji Queer. Zašto ga gasite sad kad ste ipak nadvladali većinu prepreka?
Čini mi se da smo u ovim produkcijskim uvjetima došli do vrhunca. Kad bi u Zagrebu postojala suvisla kulturna politika, kad bi nezavisna scena imala stabilne uvjete za rast, sigurno bismo mogli napraviti još mnogo, ali mi više nemamo snage za Sizifov posao. To nije samo naš problem. Pogledajte što se događa s Festivalom novog cirkusa, koji puni najveće izvedbene prostore, a financiranje mu je sramotno. Danas na razini cijele države nema više od petero ljudi mlađih od 35 godina kojima su povjereni ozbiljniji budžeti za razvoj kulturnog programa. Za deset godina više nećemo imati nikoga ispod 45 godina tko može razmišljati u gabaritima većima od dvije solo točke. To je ozbiljan kulturni problem.
Čime ćete se u budućnosti baviti?
Nastavit ćemo kroz Perforacije i druge aktivnosti udruge Domino, kao što su portal Queer.hr, izdavaštvo i filmska distribucija. Naša Noć performansa ove je godine pozvana u deset država, od Amerike do Koreje. Organiziramo i balkanski kulturni program u Francuskoj. Najveća je novost da pripremamo Queer festival u New Yorku, gdje smo također naišli na vrlo stereotipno shvaćanje queer umjetnosti. Pomalo je bizarna situacija da mi iz Zagreba idemo educirati Newyorčane, ali čini se da je tako. U SAD-u je veliko zanimanje za naš program.
to na velesajmu zanima normalne ljude, pa se i financira.