Dok kolega fotografira redatelja Olivera Frljića, usput spominjem kako čitam “Drugu knjigu” zatvorskih zapisa Žarka Lauševića. Frljić kaže da je igrom slučaja upoznao oca jednog od mladića koje je Laušević ubio i kaže kako mu je kazalište u Zenici nudilo da napravi rekonstrukciju predstavu “Sveti Sava”. Ovog se ljeta, naime, navršava 25 godina od predstave nakon koje je Laušević nabavio pištolj koji ga je odveo u tragediju. Frljić zeničku ponudu nije prihvatio jer nakon niza radnih ljeta sanja jedno namijenjeno odmoru. A do tada ga čekaju još dva velika posla. Prvi je “Hamlet” u ZKM-u, čija je premijera zakazana za 8. ožujka.
Prije tjedan dana u ZKM-u smo gledali “Othella” Mladinskog gledališča ljubljanskog u kojem se glumci pitaju kakvog smisla ima danas igrati te dobro znane Shakespeareove priče. Kakvog smisla danas ima “Hamlet”?
S Hamletom je uvijek pitanje što on znači danas i ovdje. Meni se učinilo: kako je s vremenom politička moć postajala sofisticiranija, tako je i Hamlet sazrijevao. U tom je sazrijevanju mnogo toga otpalo, ali su ostala neka bitna pitanja, za mene najvažnije: što danas znači individualna pobuna i ima li ona uopće ikakvog smisla u društvu u kojem živimo.
Hamlet je, znači, buntovnik s razlogom?
Moj je Hamlet individua koja promišlja svoju poziciju u društvu u kojem živi. Namjerno nisam htio ići na direktnu aktualizaciju jer mi se činilo da je vrlo jasna analitika političke moći koja postoji u drami koja se lako može prevesti u politički aktualitet. Osnovno pitanje koje ovaj Hamlet postavlja jest treba li u novom vremenu igrati svoju staru dramu ili je ta drama samo maska ispod koje se skrio dezidealizirani subjekt novog vremena.
Što je najtrulije u državi dansko-hrvatskoj?
Najtrulija je ideologija slobode. Živimo u društvu koje je nominalno demokratsko, ali je zapravo strogo kontrolirano i totalitarno. Taj totalitarizam prodaje nam se u lijepom pakiranju, ali je on i te kako opasan. Zato me za ovog Hamleta motivirala i činjenica da koncept privatnosti iz našeg svijeta nestaje ili je već nestao. Danas je jasno da je sve što radimo, svaki oblik komunikacije, nadziran. Mi kao građani ovog grada, zemlje i svijeta pristajemo na to. Trulost države dansko-hrvatske sastoji se i u desnoj ideološkoj hipoteci pod kojom stenje ovo društvo, a pritiska se oslobađa razbijanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru.
Kakav je Hamlet Krešimir Mikić?
Odličan! Kao i cijeli ansambl. Nije me bilo u ZKM-u nekoliko godina i nevjerojatno mi je koliko su sazreli pojedini glumci. Ansambl je imao priliku susresti se s različitim redateljskim poetikama i mogu jasno vidjeti kako su se sedimentirala ta različita iskustva.
Zašto ste poistovjetili kraljicu i Ofeliju, jer njih glumi jedna glumica?
Hamlet je legitimni nasljednik i on je suočen s uzurpacijom vlasti koja mu legitimno pripada. Sve se radi da ga se ukloni jer je taj simbolični kapital koji on ima kao sin starog Hamleta najveća opasnost za novu vlast. Cijeli sustav radi na tome da ga natjera na neki potez koji će dati legitimaciju da ga uklone. Kraljica jest njegova majka, ali je još više dio sustava i njegova generalnog plana za rješavanje onoga tko je legitimni pretendent na vlast. Unutar tog hiperteatraliziranog sustava u kojem se igra jedna dobro režirana društvena predstava koja Hamletu želi izbrisati granica između onoga što jest i nije, kraljica je spremna odigrati i ulogu Ofelije.
Zlobnici bi rekli da bi nakon referenduma o braku bilo mudrije poistovjetiti kralja i Ofeliju?
Morate mi to objasniti.
Hamlet zaljubljen u Ofelija!
Kazalište, na žalost, nema snagu izboriti se za građanska prava koja su dijelu naših sugrađana oduzeta ovim referendumom. Ono treba ostati prostor ideološke borbe s takvim snagama. Živimo u zemlji gdje bi se svaki dan mogla proizvoditi jedna predstava o aktualnim društvenim problemima, a opet ne znam bi li to bilo dovoljno. Kazalište je prostor u kojem možemo propitivati ono što se predstavlja kao legalno, jer ono što je legalno ne mora biti i legitimno. Tako je i referendum pokazao kako se može iskoristit demokratska legitimacija za jednu fašističku rabotu.
Pošlo je nekoliko mjeseci od skidanja vaše predstave o poljskom antisemitizmu u teatru u Krakovu. Kako sada razmišljate o toj situaciji?
Prošlog mjeseca bio sam u Varšavi, u Institutu za teatar koji je organizirao razgovor o cenzuri u Starom teatru. Došla je sva poljska kazališna javnost, i glumci koji su sa mnom radili u Starom teatru u Krakovu koji su željeli otvoreno govoriti o tome što se dogodilo. Na tom je skupu jasno rečeno, a meni je to bilo jako važno, da je riječ o cenzuri. Neki poljski teatrolozi to su označili kao najvažniji kazališni događaj u Poljskoj prošle godine jer je otvorio mnogo pitanja o poljskom kazalištu i društvu.
Je li otpor u takvim situacijama pitanje umjetničke ili osobne građanske hrabrosti? Mogu li se one dijeliti?
Ja ih ne mogu odijeliti. Moje umjetničko djelovanje ulazi u širi kontekst mog građanskog aktivizma. Nikada nisam razumio umjetnost koja je gradila svoju autonomiju tako da je ignorirala društvenu stvarnost.
U kojoj je fazi Vaš projekt “Aleksandra Zec”?
Počinjem na njemu raditi 15. ožujka i premijera bi trebala biti krajem travnja ili početkom svibnja. Nositelj je projekta HKD Rijeka, koproducent HNK Rijeka, a bit će uključeni i neki regionalni partneri.
Što ćemo vidjeti u toj predstavi?
To je autorski projekt u kojem polazim od dokumentarne građe. Koncentrirao sam se na sudske dokumente koji dosta govore o samom slučaju, ali i o političkoj situaciji toga vremena i nespremnosti ove države da bude država svih svojih građana. Iščitao sam i svu ostalu građu i još pokušavam dobiti iskaz koji je petorka dala istražnom sucu. Taj dokument nije mogao biti korišten na suđenju jer su oni iskaz dali bez prisutnosti odvjetnika, ali u građanskoj parnici koju su pokrenuli preživjeli članovi obitelji Zec sutkinja je dopustila da se i on koristi. I gle čuda, osam dana nakon te odluke, ondašnja hrvatska Vlada je dala ne odštetu nego jednokratnu novčanu pomoć obitelji Zec. To je po meni vrhunski cinizam, drugo ubojstvo obitelji Zec. Pokazalo se da je država spremna napraviti sve kako bi izbjegla preuzimanje moralne odgovornosti za ono što je napravljeno u njezino ime. Primarne cilj ondašnje vlade bio je da se ne stvori pravni presedan koji bi omogućio i drugima u sličnoj situaciji da zatraže moralnu i financijsku satisfakciju za ono što im je napravila hrvatska država.
Kakve reakcije očekujete? Jesmo li društvo spremno za katarzu?
Ne. Mi i dalje nastavljamo žrtve dijeliti prema njihovim krvnim zrncima i za većinu građana ove zemlje Aleksandra Zec još uvijek nije “naša” žrtva. Prve reakcije na samu vijest da pripremam ovu predstavu pokazale su da mnogima jako smeta što se uopće otvara ta tema. I to je žalosno stanje svijesti većine građana ove zemlje, koji tu djevojčicu ne doživljavaju kao žrtvu.
Jadna je umjetnost i umjetnička poruka ako je smisao selekcije, autorskoga izbora i prilagodbe umjetnika između tisuća tema u jednome realnome društvu - provokacija. još jadnije ja kada se realna tragedija jednoga djeteta koristi i zloupotrebljava isključivo u PR svrhe kao zamjena za tržišno svrstavanje takvoga "umjetnika"! Ne znam znade li hrvatska javnost da je zloupotreba tragedije te malene djevojčice u Hrvatskoj postala toliko degutantna u svim segmentima, da se recimo u muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu kao simbol, sinonim dječje žrtve uzimaju Ana Frank i Aleksandra Zec. U društvu i zemlji gdje je upravo u razdoblju i događajima od kojih se koristeći tragediju Aleksandre Zec, nastoji posve netaktično napraviti simbolika iz koje se sve iščitava, dakle o prirodi društvenoga poretka / čemu bi inače služila usporedba židovske djevojčice i Aleksandre Zec/, prirodi rata koji se vodio, odgovornosti za taj rat koji dvije djevojčice dovodi u radikalno suprotna povijesna i činjenična polazišta, jer jedna uistinu simbolizira ciljanu žrtvu jednoga zločinačkoga poretka, a druga je žrtva bolesnoga uma kojemu je zločinačka agresija dala alibi za zločin, ovakvi kao Frljić nemaju ni umjetničkih, ni ljudskih ambicija nego beskrupulozno pokušavaju isforsirati sukob sa socijalnim okruženjem, sjedajući na valove otvorene agresije na istinu i moralnost ljudskoga poretka, kako bi ovjenčani "slavom" borbe protiv apsolutno izmišljenoga neprijatelja i stvarajući vlastiti nacrt nekakve žrtve, prisvajajući realnu žrtvu sebi za vrlo prljave ciljeve. Gotovo je gadljivo takvima davati priliku, mrvicu medijske i ine pozornosti, jer iza takvih kao Frljić uvijek je u društvu i životu ostajalo samo - ništa. Jer su i intelektualno i umjetnički potpuno - ništa. Da nema provokacija, da nema strukture kojoj iz prljavih političkih razloga treba na oltaru jedna djevojčica, istovremeno zanemarujući tisuće drugih djevojčica i živih slika zla koje je pogodilo milijune sugrađana iz iste zločinačke kuhinje, takvi ne bi ni bili mogući, ili bi u najboljem - sjedili negdje u provincijskoj kavani žicajući za svoje "dubokoumno razmišljanje i patnju" rakiju.