Molim vas, gledajte u našu fotoreporterku Ninu Đurđević kao u svoju najljepšu baletnu partnericu – kažemo plesaču i koreografu svjetske slave Vassiliju Sulichu, s namjerom da dobijemo njegov što ljepši portret, a on bez oklijevanja ispali: – Znači kao u Ljudmilu Čerinu! Zaljubljenima u balet ne treba objašnjavati tko je Čerina, a činjenica da je Sulich bio njezin partner podiže mu perje, makar mu to uopće i nije potrebno. Vassili Sulich ima svoju zvijezdu slave na glavnom bulevaru Las Vegasa. Dobio ju je 2008. godine. Sulich je zapravo Vasil, odnosno Veseljko Sulić, rođen prije 85 godina u Pučišćima na otoku Braču.
No život mu je namijenio druge adrese – u Londonu, Parizu, New Yorku, Las Vegasu, Rio de Janeiru... A najmanje u Zagrebu gdje ugovaramo susret s njim u njemu dragom hotelu Dubrovnik. Sjećanja nam priča kompjutorskom preciznošću. Gledamo hrpicu fotografija na stolu. I slušamo: – Evo ovdje sam s Liberaceom 1976. Došao je u Las Vegas na moju predstavu “Orašara”. Pitao je tko je napravio koreografiju i tako smo uspostavili suradnju. Ponudio je da moj ansambl i ja radimo u njegovoj sljedećoj predstavi. Bio je simpatičan i drag, šalio se s nama, razgovarao sa svim plesačima – prisjeća se Sulić.
Šoubiznis ili klasika pitanje je...
– Svaku večer išle su dvije njegove predstave s mojim plesačima, pa sam sedam večeri zaredom išao na njih. I nikad mi nije bilo dosadno, jer je Liberace bio fantastičan šoumen. Cijela je predstava zapravo bila šala o njemu. Svirao je klavir jako dobro. Trebao je biti klasični pijanist, ali se preselio u šoubiznis. No nikad mu šale nisu bile uperene na druge. Imao je rolls-royce prekriven dijamantima. Govorio bi kako ga je kraljica Elizabeta pitala bi li joj dao svoj krzneni kaput... Ma znao je biti divan – kaže Sulić. Vidimo ga na fotografiji i s jednim od najslavnijih imena u svijetu suvremenoga baleta Mauriceom Bejartom. Uz Sulića i Bejarta je Norma McLaine. U New Yorku su 1986.
– Bio mi je veliki prijatelj - kaže Sulić prisjećajući se Bejartove “Simfonije za jednog čovjeka” koja je, kaže Sulić, bila prava revolucija kojom je Bejart postavio ono po čemu je postao slavan u svijetu. Bejartov spoj klasike i pop-kulture nije, međutim, uvijek bio shvaćen. “Bolero za Giannija Versacea” iz 1999. potvrđuje njegov bizaran autorski nerv. Ali ukusi Bejarta i Sulića su se podudarali. Bejarta su zbog toga zadrti klasičari nazivali i tvornicom senzacija. No zna se tko je na kraju obrao vrhnje slave...
– U jednom pariškom kabareu Bejart je napravio koreografiju za balet “Orcan”, balet za dvoje u kojem sam plesao s vrlo poznatom balerinom Olgom Adabaš – navodi Sulić. I podigne pogled, a mi shvaćamo da je na redu životna priča. I jest: – U svijetu sam 63 godine. Sve je, kao što bi rekli u Dalmaciji, išlo kao po loju. Borba, pa polako naprijed, i puno posla da bi se nešto napravilo od svog života. Trebalo se penjati po ljestvicama baleta. Bio je to prekrasan život. Imao sam nevjerojatno puno sreće u životu. I knjigu sam o tome napisao. Naslov joj je “Život u pustinji”, a objavljena je u San Franciscu. Kad je čuo priču o mojem životu, gdje sam sve i s kime radio, urednik Dance Magazinea, biblije plesača, William Como, rekao je da sve to moram zapisati. To sam i učinio, ali tek kad sam otišao u mirovinu – priča Sulić.
Najljepše mu je, kaže, bilo u Parizu, gdje je došao iz Londona, a proveo je ondje 11 godina, od 1953. do 1964. godine. – Prva mi je koreografija bila “Kralj Edip” sa Jeanom Marraisom u glavnoj ulozi. Tu sam surađivao sa Jeanom Cocteauom, kojeg smo pomno slušali jer je svaka njegova riječ nosila golem sadržaj, iako je već bio narušena zdravlja.Tu je počelo i moje veliko prijateljstvo sa slavnim modnim dizajnerom Pierreom Cardinom. Upoznao sam ga na koktel-zabavi poslije jedne baletne predstave. I on me jedini zove Veseljko. Iznimno je važna osoba u mojem životu i Jeamine Charrat koja je imala baletnu kompaniju. Ona je promijenila moje ime Veseljko. Zapetljao joj se jezik. Poznavala je jednog plesača koji se zvao Vassili, pa je rekla kako je to jako slično mojem imenu. I otad sam za sve Vassili – govori Veseljko.
Presudila je odvažnost
U Parizu je surađivao s Ljudmilom Čerinom koju radi ljepote naziva Madona Čerina, pa s Colette Marchand, a s Geraldine Chaplin snimio je u Parizu i film “Posljednja večer” za parišku TV. Surađivao je i sa Zizi Jeanmaire, suprugom poznatog plesača i koreografa Rolanda Petita, kojemu je kostime radio Yves Saint-Laurent. Surađivao je i sa slikaricom Francoise Gillot, s kojom se Picasso nikad nije oženio iako je majka njegova sina Claudea i kćeri Palome koje je priznao kao svoju djecu. U dokumentarnom filmu “Vizija u pustinji” koji je režirao Jakov Sedlar navodi se da sam u Las Vegasu imao više od šest tisuća nastupa za devet godina! Prve dvije godine plesao sam u čak 15 predstava tjedno... Kako je došlo do toga? U Ženevi su mi ponudili da koreografiram Mozartovu operu “Idomeneo”. Bilo je to 60-ih godina, a ja sam mislio kako bi bilo dobro otići u New York studirati kod Marte Graham. Nisam imao novca za put, stan, hranu, školarinu... Opet je sretna okolnost presudila. Moj je prijatelj radio 1964. kao koreograf za Folies Bergere. Ponudio mi je da budem prvi plesač kako bih mogao studirati kod Marte Graham. Plesao sam tango s Liliane Montevecchi i to je bio pun pogodak. Stigla je ponuda iz Las Vegasa s ugovorom na tri mjeseca. A ja sam ostao devet godina – priča Sulić.
Ponudili su mu na sveučilištu u Vegasu da predaje balet. Prihvatio je i kasnije predavao balet “na sve strane” po Americi... Okupio je 1972. godine tridesetak plesača i osnovao Nevada Dance Theatre kojemu je danas više od 40 godina. – Kompaniju smo osnovali bez ijednog dolara. Kruh smo zarađivali u šoubiznisu, a u ansamblu smo plesali klasični balet. Sve su to bili plesači s dobrim školama – kaže nam.Sulić je i u New Yorku, na Broadwayu plesao osam mjeseci, a osam je godina bio koreograf u Operi u San Franciscu.
Nemoguće je nabrojiti sve njegove angažmane i uspjehe zbog kojih ima svoje enciklopedijske jedinice u Americi, Njemačkoj, Jugoslaviji, Francuskoj, Velikoj Britaniji... A bome ni slavne osobe koje je upoznao po svijetu.Rođen je u Pučišćima na Braču, gdje djetinjstvo živahnoga mladića prekida rat. Slijedi mu i logor El Shatt u pustinji Sinaj. Ondje Sulić počinje plesati folklor. Nakon povratka ga majka šalje k bratu Milanu u Zagreb, gdje ide u partizansku gimnaziju u Gundulićevoj ulici, zajedno s Veljkom Bulajićem i Perom Kvrgićem. Pleše i dalje folklor, a nakon jednog nastupa u Radničkoj komori iza pozornice stižu slavni plesni pedagozi i partneri Ana Roje i Oskar Harmoš. Pitaju ga da li ga zanima balet. – Da, rekao sam i pitao kada, a oni su odvratili: Sutra! I ja sam otišao. Zbogom sve. Ni razred nisam završio, jer sam znao što će biti moj život – kaže Veseljko. Već nakon tri dana bio je na pozornici HNK, u Aidi, u zadnjem redu, ali – ipak!
>> Cirkus Primitif Balet u režiji Staše Zurovca na Baletnim večerima
