Muškarac i žena sjede u svojoj kuhinji. Tek štednjak, stol i stolice, sudoper. Između stola i sudopera jedva stane stolica, od stola do vrata tek su tri koraka. Oni sjede i šute. Dugo šute. U svojoj su kuhinji, a zapravo u zatvoru. Zatvoru svojih života.
Tako počinje "Ko rukom odneseno" novo kazališno djelo Bobe Jelčića, zapravo teatarska jednočinka (traje tek pedesetak minuta) u kojoj redatelj ponovno demonstrira svoju nenadmašnu vještinu u radu s glumcima, kao i nevjerojatnu preciznost igre koju od njih dobiva za uzvrat. Sve je odmjereno, svaka šutnja, šapat, gesta..., kada Ivana rukama na lice navlači osmijeh, kada Marko lupa šakama o stol...
Nema tu ništa mudrog – tek jedna priča, zapravo sličica, iz života svih nas. S jedne su strane njih dvoje, obični bračni par (oni su dobro, sin će sada u školu...), s druge njihov prijatelj zaglavljen u za njega neriješenoj ljubavnoj priči. Djevojka ga je ostavila prije punih devet mjeseci, ali on ne nalazi izlaz iz prekinute ljubavi, ne pronalazi način da nastavi svoj život.
Je li to bila ljubav njegovog života ili gledamo tek ispade narcisa nagnutog nad jezerom i slikom koja mu se ne sviđa? Zapravo je nevažno. Ovo je tek potka priče, okvir kroz kojeg na kazališnoj sceni gledamo svakodnevicu gotovo svakog od nas ljudi u publici. Zbog toga su upaljena svjetla u maloj dvorani Teatar &TD, jer ovdje nema potrebe za teatarskim mrakom koji razdvaja njih na sceni, od svih nas ostalih. Ono što likovi govore naše su riječi, uglavnom one svakodnevne fraze i zamuckivanja koje govorimo kada ne znamo što reći, ono što ne znači ništa i ne rješava ništa.
I kada se konačno Jerko popne na štednjak, ne bi li tamo stekao onaj odmaknut, dublji (ili viši, kako vam drago) uvid u situaciju, jasno je da ga nema. I baš kao što likovi posegnu za tim nepostojećim nekim tko ih gleda sa starog i polurazbijenog štednjaka, tako bi i mi trebali svakim danom posegnuti za smislenošću vlastitih života. Možda je jednom, barem na kratko vrijeme koliko je glumac stajao na štednjaku, i uhvatimo.
Na sceni su Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić. Sjajni!
>>Bobo Jelčić: Od teksta je uvijek važniji glumac
>>Bobo Jelčić: Pulu nisam ni pratio, a onda osvojim sedam Arena!
