Mehr, mehr, mehr Licht! Više, više, više svjetla! Tim krikom koji raste u ritmu odjeka Bachove glazbe završava predstava Milka Šparembleka Johannes Faust passion koja ovih dana živi svoj drugi, novi život na pozornici zagrebačkog HNK. S umjetnikom fascinantne biografije razgovarao sam dan nakon treće izvedbe. Podsjećam ga na djetinjstvo, na tešku nesreću koju je doživio s manje od četiri godine. Da bi se oporavio i uklonio teške tjelesne posljedice, već kao dječak počeo se baviti atletikom, što je njegovo tijelo učinilo spremnim i za ples, kojem se posvetio već kao mladić od devetnaest godina. Podsjećam i pitam:
Vjerujete li u sudbinu?
Ne. Kad bih vjerovao u sudbinu, ušao bih u vode iz kojih ne bih mogao izaći. Onda nitko od nas ne bi bio slobodan, sve bi bilo odlučeno i definirano i bili bismo nemoćni da bilo što promijenimo. Po prirodi svog posla ja sam jako discipliniran. Evo, i jutros sam odvježbao svoje vježbe bez kojih ne mogu. Čini mi zadovoljstvo kada moram samog sebe svladati.
Koliko je trajao rad na predstavi?
Cijelih šest mjeseci. Ali, potpuno je nevažno koliko vremena potrošite. U mom poslu nema radnog vremena. Ponekad su to cijeli dani, po petnaest sati, a ponekad ne ide više od pola sata. Ali to je potpuno nevažno. Imate li rezultat, to je jedino važno.
Bili ste plesač, koreograf, redatelj i direktor baletnih ansambala, od Pariza do New Yorka. Koliko su različita bila ta iskustva?
Tu sam uvijek imao posla sa sindikatima. Neki su bili jako dobri. Američki je sindikat fenomenalan. Kad termin probe završi, morate stati, ali isto tako kad ona počinje, svatko je na svom mjestu. Najstrašniji sindikat bio je talijanski, zbog njega je u Italiji naše zvanje doživjelo katastrofu. Ja sam zapravo svaki put jedva čekao da prestanem biti direktor. Evo što se dogodilo u Zagrebu. Preuzeli smo na početku 1990-ih HNK. Paro, Kuljerić, Sedlar i ja. Odlučili smo da prvu godinu potrošimo na organizaciju, ali da druge godine ureda smije biti najviše sat i pol na dan. Sljedeće godine opet se radilo sedam sati u uredu. To je besmisleno i tada sam dao otkaz. Nakon dvije godine i dalje smo se bavili istim problemima kojih, zanimljivo, nije bilo u vrijeme Oskara Harmoša kada sam bio mladi plesač. Sve personalne probleme preuzimao je tajnik teatra Joža Kavur, predratni komunist staroga kova, a ja sam bio iz obitelji oca kojem je nakon rata bilo suđeno, kojoj je konfiscirana sva imovina, dakle iz obitelji koja nije bila dobrodošla u Titovu režimu. Ali, kada sam trebao ići van, onda je Josip Kavur lično otišao na Udbu i donio mi pasoš. I rekao mi je da zna da ću ostati vani, ali i da ću se jednom vratiti. Ti predratni komunisti bili su vrlo zanimljivi ljudi, potpuno drugačiji od onih koji su došli poslije.
Od svih mjesta na kojima ste radili uvijek posebno ističete Lisabon, gdje ste bili od 1971. do 1975. godine.
To je bio najzanimljiviji posao jer je cijelu kompaniju trebalo postaviti ni iz čega, a sve se dogodilo zahvaljujući Gulbenkianovoj fundaciji. Ta je obitelj imala veliki biznis s tankerima i naftom. Gulbenkian je zarađivao milijarde. I kako se to ponekad događa s nekima od tih ljudi, odlučio je sve to bogatstvo vratiti. Dao je sav novac zakladi koja je u to vrijeme bila jedino ministarstvo kulture u Portugalu. Zbor, orkestar, opera, balet, izložbe, izdavaštvo... sve je to plaćala zaklada, pa i projekte u inozemstvu. Sudjelovao sam u raspravi u kojoj je odlučeno da se u Parizu da novac za kazalište Petera Brooka, a u Londonu za plesnu trupu Marie Rambert.
Jeste li upoznali ikoga iz obitelji Gulbenkian?
Stari Calouste Gulbenkian tada je već bio mrtav, a jedini član obitelji koji je sudjelovao u upravnom odboru zaklade bio je njegov sin, jako fin gospodin. Zakladu je vodila portugalska stara, ugledna i bogata obitelj Azevedo, također vrlo zanimljivi ljudi. Kad je 1975. bila u Portugalu revolucija, ta sjajna revolucija bez ubijanja i mrtvih, onda su javno objavljene sve naše plaće, koje nisu bile velike, ali se konstatiralo da gospodin i gospođa Azevedo nikada nisu primili ništa. Rekli su: "Mi smo imućni i mi dajemo svoje vrijeme za našu zemlju." Nikada više nigdje u svijetu nisam to vidio.
Dubito, ergo sum. Sumnjam, dakle jesam. To je jedna od misli vodilja predstave Johannes Faust passion...
U sve se može sumnjati.
A da li se mora?
Treba. U Faustu Bog razgovara s Mefistom i onda odu svaki svojim putem. A Bog kaže: "Od svih koji sumnjaju u mene ovoga najviše volim i cijenim". A Mefisto opet nekom drugom kaže: "Sjajan je Stari, ima veliku vlast, ali zna sa mnom razgovarati." Goethe je fantastičan. Kod njega je prisutna ta sumnja u svaku vlast, moć, u velika imena. I što je meni bilo najzanimljivije, on sumnja u cijelo to stoljeće racionalizma. On sumnja da će ratio, to jest znanje, riješiti probleme. Razum ne rješava ništa. U tome je za mene Goetheova ljepota i kod njega sam našao sve elemente predstave.
Ipak, početak i kraj predstave je uvodni zbor Bachove Johannespassion.
Ta veličanstvena glazba na mene svaki put ostavlja isti snažan dojam, impresiju nečeg veličanstvenog. Bachov je razgovor s Bogom fantastičan, uistinu veličanstven i ta glazba predstavi daje okvir i supstanciju.
Kako objašnjavate to da pobožna Bachova glazba nadilazi one granice koje same religije ne mogu?
On pokušava biti svjedok kozmičkog božanskog sklada i razumije taj univerzum bolje nego itko drugi. Nesumnjivo postoji jedna velika tajna. Ja sam jako udaljen od religioznosti, ali osjećam tu tajnu.
Što vas je udaljilo od religije?
Ta tajna za mene je nedokučiva i kada mi netko tvrdi da je razumije, sjetim se šintoističke priče o učeniku koji svom učitelju jednog jutra kaže da je sinoć spoznao Boga. A ovaj mu odgovori da se okrene i nagne, pa ga odostraga iz sve snage opali nogom. Ma kako možeš spoznati nešto toliko nedokučivo!?
Kako savršeno vladanje tijelom utječe na karakter plesača? Daje li vam to osjećaj nadmoći?
Ne, nije to ni nemoć ni nadmoć, nego vam daje razlog onoga što radite. Ja sam u teatar došao s druge strane, preko puta, s Filozofskog fakulteta, i ostao sam fasciniran. Teatar nije filozofija. Tu mnogo veću ulogu igra intuicija, intuitivna spoznaja nekih istina koje ispadnu iz ruke nekog pisca, skladatelja ili slikara. Ali, to je i velik posao. Jedan koreograf mora biti upućen podjednako u sve umjetnosti, u religiju, u povijest. Znate koja je knjiga po meni najbolja iz prošlog stoljeća? Kafkin Proces. To je predskazanje svega što će se dogoditi. Pa čak i Dvorac, koji nije nikada završen. Sve je to bezuspješno ponavljanje i sizifovska situacija. Ali, s druge strane, Sizif nije tako negativan. On radi. On zna da će se kamen opet skotrljati, ali ne odustaje. To je mit o čovjeku koji, usprkos svemu, ne odustaje.
Kamen koji svako malo poruši sve učinjeno jest rat koji također ima vrlo važno mjesto u vašoj predstavi.
Zato što je besmislen. Osvojite Krim. Za trideset godina ćete ga opet izgubiti, pa ćete ga opet osvojiti, a pritom će poginuti tisuće i tisuće ljudi. A smrt nije lijepa, ona je vrlo ružna, a smrt na bojištu je strašno ružna. Kad pogledamo stoljeće koje je prošlo – sami luđaci! I fašizam i komunizam, sve su to religije koje se, vidite, i danas tako ponašaju. Ti ne vjeruješ isto što i ja vjerujem i zato nemaš pravo živjeti! Strašno!
Ovih je dana opet postala aktualna predsjednička garda za koju ste svojedobno radili koreografiju. Kako je do toga došlo?
Nastala je nova hrvatska država i njen prvi predsjednik me je pozvao da to napravim. Radio sam s oduševljenjem. Tada se još ništa loše nije dogodilo, ni pretvorba, ni rat, a sva su svjetla na svjetskoj pozornici bila upaljena. Malo sam se prepirao s predsjednikom Tuđmanom, koji je bio skloniji ruskom, njemačkom ili kineskom načinu stupanja. Proučio sam sve europske garde i njihove pokrete. Najviše su mi se sviđali Grci, ali za takvo što trebao bih profesionalne plesače, a ne vojnike. Ja sam zapravo napravio operetu, nešto čemu se mogu veseliti i djeca. Smatrao sam da to treba biti ljubazna predstava koju ljudi mogu doći gledati i koja nikoga ni u kom pogledu ne zastrašuje. To je bila država u kojoj sam živio i nisam imao nikakvih sumnji u ono što će tek doći.
Je li možda ključ svega lošeg što je kasnije došlo u izostanku sumnje?
Sigurno, premda se u ono vrijeme oponiralo, raspravljalo, mogle su se izreći i napisati kritike, u prvo se vrijeme činilo da je na djelu istinska demokracija. Reći ću vam koji je moj ideal, najljepši susret s nekim vladarom koji sam doživio. Radio sam u Oslu i nakon proba, već gotovo oko pola noći, izlazili smo van u jednu veliku kavanu usred grada. Tamo bi se znao pojaviti stariji gospodin sa štapom, u pratnji samo jednog mladog čovjeka koji ga podupire. Ušao bi i pogledom tražio mjesto gdje da sjedne, ništa nije imao rezervirano. I uvijek bi mu netko mahnuo i viknuo: "Olaf, dođi, ovdje ima mjesta za tebe", pa bi zajedno sjedili, jeli, pili i pričali. Bio je to švedski kralj Olaf. Nakon našeg toliko čuvanog Tita ja sam bio zapanjen i shvatio do čega moramo doći.
Kako vam je bilo vratiti se u HNK i ovoj svojoj staroj predstavi?
Pitala me gospođa Vrgoč bih li postavio Johannes Faust passion i ja sam odmah pristao, ali tako da napravim novu predstavu. Onda sam počeo pregledavati staru verziju i bio sam vrlo sretan kada sam primijetio da ima mnogo manjkavosti i rupa koje su postajale sve veće. To znači da sam ipak malo napredovao. Bio sam sretan zbog tih rupa koje sam primijetio i bacio se na posao, najprije sam u dvorani, a onda na kraju s ovim divnim ansamblom koji je svjetski. I zadovoljan sam zbog još jedne spoznaje, a to je da ni u jednom trenutku nisam varao Goethea. Ostao sam mu vjeran.
>> Milko Šparemblek stvorio je zrelo autorsko djelo i moćne plesne slike
Gospon Pofuk, znate koja stvar bas nikaj ne rjesava? Elitizam i snobizam, kojem Vi, najte mi zamjeriti, jako naginjete.