Ogromna su bila očekivanja postavljana pred Igora Vuka Torbicu pred njegovu drugu hrvatsku premijeru, a nakon hvaljenog i nagrađivanog “Hinkemanna“ kojeg je režirao u ZKM-u. Sva ta očekivanja, pa i mnogo više od toga, on je ispunio, na sceni Gavelle, gdje smo premijerno vidjeli njegovu režiju “Priče iz Bečke šume” Odona von Horvatha. Po mnogo čemu “Bečka šuma” je svojevrsni nastavak “Hinkemanna”, ali je istovremeno i veliki autorski korak naprijed, predstava realizirana s jasnom idejom i preciznom koncepcijom. U ovom, nazovimo ga tako, drugom dijelu ratnog ciklusa ovog redatelja, on priču o poratnoj sudbini cijelog društva postavlja mnogointimnije, spušta je na priču, i sudbinu, pojedinca, i to vrlo ranjivog pojedinca, mlade žene koju će doslovno pregaziti i sva hipokrizija, licermjerje i malograđanština u kojoj mora živjeti.
Torbica djelo koje govori o Beču tridesetih godina, o vremenu u kojem se polako zaboravlja Veliki rat, ali kroz koje jasno odjekuje onaj sljedeći, još veći, rat koji dolazi, postavlja u naše, zapravo univerzalno, vrijeme, a isto toliko jasno pokazuje da je Beč i naš grad. Poruka je jasna: ljudske niskosti ne poznaju vrijeme ni geografiju, one su ono što teče ljudskim venama i što je najteže promijeniti. Začudan je, ali i teatarski vrlo dojmljiv način na koji redatelj nacistički Beč “prevodi” u naše vrijeme. Prvi, uvjetno rečeno, kraj predstave je moćna scena u kojoj glavnu jnakinju, na očigled publike u kojoj su njena majka i svi ljudi koji ju poznaju, siluje čovjek koju ju je kupio, a ona počinje pjevati “Tomorrow Belongs to Me”, pjesmu zauvijek zapamćenu iz Fossovog “Cabareta”. I dok cijeli ansambl predstave preuzima pjesmu i još je jednom pretvara u himnu strave koja dolazi, čini se da je priči kraj. Ali tek tada dolazi poanta, predstava se pretapa u neki aktualan reality show, a u njemu je žena ponovno lako potrošna roba, zlorabljena, iskorištena, pretvorena u lutkicu koja se, spuštenih gaća, smiješi dok joj joj govore kako je njeno dijete mrtvo...
Ljudi, sitne duše, društvo morala koji postoji samo kad donosi korist i položaj žene u svemu tome isti je u obje priče, dok je melodramatika Beča, iz kojeg su protjerani valceri i dinderlindice, jer to je kič koji samo prekriva pravo stanje stvari, prerasla u okrutni svijet naše svakodnevice. Na jasna redateljsku ideju i autorski stav, realizirane uz pomoć dramaturginje Katarine Pejović, nadovezuje se čvrsta ruka redatelja koji zna raditi s glumcima, što se jasno vidi u svakoj ulozi ostvarenoj u ovoj predstavi, u ansamblu koji je objeručke pristao na svaku zamisao i u kojem doslovno nema slabe karike. Uz odlične aktere ljubavnog trokuta: Natašu Janjić, Igora Kovača i Filipa Križana, sjajne su uloge ostvarili Franjo Dijak i Jelena Miholjević, a podjednako značajne su i sva manje uloge, od kojih treba spomenuti briljatnu epizodu Barbare Nole, kao i Živka Anočića, koji za ulogu Mistera bivšeg premijera Tihomira Oreškovića koristi tek u naznakama i baš time postiže maksimalni učinak.
