Tko nam danas siše krv? - pitanje je kojim se bavi predstava “Drakula”, premijerno izvedena u ZKM-u, u petak, 26. rujna, koja slavni, istoimeni, roman Brama Stokera uzima tek kao okvir za sliku kojom doslovno napada publiku. Odogovor na ovo pitanje je poražavajući i poručuje da suvremenom čovjeku ne treba vampir, jer on živi u vampirskom svijetu i vampir je sam sebi. Toj poruci podređeno je sve u ovoj predstavi.
No, “Drakula” nije predstava u klasičnom smislu te riječi, jer ju je redatelj Andras Urban u potpunosti lišio dramskih dijaloga. Njegovi junaci se, doduše sporadično, direktno obraćaju publici, ali njihovo postojanje na sceni tu je zbog njih samih, ne zbog inteakcije s drugima. Baš kao u životu suvremenog čovjeka, tvrdi autor ovog djela, koje je s jedne strane radikalni performance, s druge spoj (na trenutke i brutalno) nasilnih slika koje jesu koreografirane, ali nipošto nisu ples. Glumci: Matevž Biber, Mia Biondić, Dado Ćosić, Jurij Drevenšek, Davide Gagliardini, Edvin Liverić, Gian Marco Pellecchia, Nika Rozman i Lucija Šerbedžija, ovdje “rade” prvenstvenom svojim tijelima i emocijama, ogoljujući i jedno i drugo do krajnih granica, u scenama u kojima majka svršava s dojenčetom na grudima, scenama mastrubacije, seksa koji ne vodi zadovoljenju, nasilja koje ne završava... sve do kolektivnog valjanja u krvi koje je, nimalo slučajno, prolivena po zemlji balkanskog porijekla.
Urban je stvorio kazališno djelo koje ne ostavlja mjesa ravnodušnosti i koje će uzbuditi mnoge duhove, djelo koje upravo u Zagrebu ima i značenje više. Predstava je, naime, nastala u koprodkciji Drame Sovenskog narodnog gledališča iz Maribora, ZKM-a i Prima al Teatro Due iz Parme, slovenska premijera bila je u svibnju, a ona talijanska tek slijedi u studenom, dok se zagrebačka dogodila u gradu u kojem se zabranjuju kazališni plakati zbog zagrljaja dvije Gospe. Naravno, upitno je hoće li tko od pravovjernih dušobrižnika koji se nad teatrom zgražaju na ulici sjesti u mrak kazališta i pokušati shvatiti jednu jasnu, umjetnički snažnu, sliku svijeta koji nas okružuje ili ćemo ponovno slušati puritanska zgražanja nad golim tijelima glumaca, jer to je mnogo lakše nego zamilisti se nad porukama koje ekipa predstave (uz redatelja velik je posao napravila dramatuginja Kata Gyarati) baca u lice publici, tjerajući je da misli.
Kazališna publika željna zabave uvijek se naljuti ako se od nje zahtijeva i da razmišlja; transdanubier nije ni to, on očigledno ni ne ide u kazalište, on se grozi i same primisli da postoji drugost, drugo mišljenje jedino može biti ''reklama''. Elem, Urbanovu poetiku netko može uvažavati, netko i ne, ali riječ je o ozbiljnom djelu koje zahtijeva ozbiljnu analizu.