Već dvije godine zaredom skladatelj, pijanist, ali i redatelj Matej Meštrović s udaraljkaškim ansamblom Sudar potpisuje glazbu za svečanost otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, a ove je godine započeo i glazbeni program Igara trijumfalnom koncertnom promocijom albuma “Eat Suite” u Kazalištu Marina Držića koja je Mateja i Sudar već na početku festivala predstavila kao ozbiljne kandidate za nagradu Orlando. Prije koncerta publici je prikazan i duhovito-potresan film Arsena Oremovića “Sudar u dvorcu“ o snimanju albuma “Eat Suite” u dvorcu Sveti Križ Začretje.
– Prošle godine smo otvarali Igre skladbom “Neka uđu” za cijeli orkestar, Sudar, zbor i Linđo. Krešo Dolenčić ove se godine odlučio za sličnu verziju kao i lani, ali je dodao: “Daj napravi još nešto u svom stilu, totalno ludo, pa da uvrstimo u program i Gradsku glazbu.” Tako sam napravio, što bi Dalmatinci rekli, mišancu svih onih tema od Beethovenove “Ode radosti”, preko can-cana do one “Lutkice na dar” Đele Jusića i “Bracanina”, gdje sam spajanjem tih nespojivih kombinacija uspio postići i duhovitost i sarkastičnost. Treba reći da mi u projektu “Eat Suite” strahovito puno radimo. Ključ ovog brzog uzleta je u dugačkim i čestim probama koje se odvijaju i više od tri puta tjedno po nekoliko sati, na kojima se izrađuje svaki detalj.
Ima li kod vas mjesta za improvizaciju?
Ansambl je sastavljen od profesionalnih akademskih glazbenika. To nisu ljudi koji sviraju jazz, nego klasiku. Zbog toga improvizacije za sada nema, iako je to moja velika želja, jer ja improviziram već četrdeset godina…
Drago mi je da ste u skladbe uveli i tamburu?
Član Sudar ansambla Josip Blašković na Muzičkoj akademiji završava prvu godinu udaraljki, međutim taj dečko svira bas gitaru, tamburu, harmoniku, ima apsolutni sluh, a to mi je izuzetno inspirativno. Tako sam u skladbe uveo bisernicu kao solistički instrument. Sada kada imamo svoj zvuk i meni kao kompozitoru nije problem raspisati bilo što novo. U naš projekt želim uvesti i druge hrvatske folklorne priče. U skladbu “Neka uđu” uvrstio sam linđo gdje sam napisao nove harmonije i linđo promijenio, ali je zapravo ostao netaknut. Ispod linđa napravio sam novu matricu, harmonizaciju i ritmiku, ali sam ansamblu Linđo rekao da sviraju svoje i da ništa ne mijenjaju, ali da slušaju što će biti ispod njih.
Uspoređuju vas s Freddyjem Mercuryjem i Mozartom. Koja vam je usporedba draža i sviđaju li vam se uopće?
Svaka usporedba na određeni način imponira. Ja sam odrastao na Mozartu. Prvu i jedinu ploču koja nije bila klasična dobio sam sa šesnaest godina za rođendan i to je bio Freddy Mercury, tj. Queen. To mi je bilo potpuno otkriće. Skladba “Bicycle” mi je bila neshvatljiva u pozitivnim smislu. U pop-rock glazbi Mercury mi je ne samo jedan od najvećih, ja ga obožavam. A svi znamo tko je Mozart i što je napravio za svoga kratkog života. Ipak, tražim svoj put i ispolirao sam svoj stil bez obzira na usporedbe. To je nešto što užasno dugo istražujem. Tu mješavinu ritmova koja me konstantno tjera. Meni je ona normalna, premda tu stalno neka doba fali, stalno se nešto okreće...
U Sudaru su udaraljkaši kojima nije problem ako je jedan takt u sedam osmina, a drugi u četiri četvrtine. To je njima najnormalnija stvar.Kada sluša vaš koncert, čovjek se zapita zašto ne skladate operu, mjuzikl ili operetu?
Definitivno želim veliki simfonijski orkestar s poduplanom brass sekcijom i dvije električne gitare. Hoće li to biti mjuzikl ili neko veliko scensko djelo, nije bitno. Dugo sam vremena proveo u kazalištu, ali i uz kompjutor baveći se animacijom fotografija i režijom malih filmića te montažom. Na kraju krajeva, moj otac je radijski redatelj. To sve nosim u sebi. Sada se mogu izraziti do kraja, jer volim puno zvuka, veliku energiju na pozornici. Ono što nas šestorica sada imamo, volio bih imati ne sa šest niti šezdeset, nego sa sto ljudi.
>> Publika vikala: Krešo, koliko si para dobio za ovo?
