Na posljednji teroristički napad u Parizu reagirao je i Charlie Hebdo, satirički časopis čiji su ljudi bili meta i žrtve siječanjskog pokolja u francuskoj prijestolnici. Sada su objavili karikaturu Francuza koji se protiv terorizma bori šampanjcem. Držeći u jednoj ruci bocu, a u drugoj čašu, on pleše dok pjenušac iz njegova tijela curi kroz rupe od metaka kao iz izrešetane bačve. Prkos, nemoć, ponos, ruganje na vlastiti račun, sve je to sažeto u crtežu uz koji je ispisana i poruka ubojicama. U sredini rečenice "Oni imaju oružje, mi imamo šampanjac", teroristima je upućena psovka.
Poznati francuski autor karikatura, stripova i animiniranih filmova Joann Sfar već u samoj noći tog petka trinaestog u studenom svoj komentar je nacrtao, napisao i objavio na Instagramu, društvenoj mreži namijenjenoj razmjeni fotografija. Na dvanaest sličica je crtani lik, u nekoliko poteza, drhtavim i isprekidanim linijama nacrtano lice čovjeka širom otvorenih očiju. Kada ga vidite, prvo što pomislite i osjetite jest zaprepaštenost i užas. Uz svaku sličicu strip donosi nekoliko rečenica na francuskom. Monolog, u prijevodu, ide ovako: "Francuska je stara zemlja u kojoj se zaljubljeni slobodno grle. Pariz je naš glavni grad. Mi volimo glazbu, piće i veselje. Zaljubljenici u smrt stoljećima su pokušavali natjerati nas da izgubimo svoju životnu radost. Oni koji vole ljubav. Oni koji vole život. Oni su ti koji su na kraju uvijek nagrađeni. Moto Pariza je ljepota. "Fluctuat nec mergitur."
Ove su latinske riječi od davnina pa do danas upisane u grb grada Pariza, ispod crteža lađe na uzburkanoj vodi. One o toj barci kažu: zaljuljana valovima, ali nepotopljena.
A onda, na sljedećoj sličici, crtani lik progovara na engleskom i obraća se svijetu koji je drugu popularnu društvenu mrežu, Twitter, zasipao porukama s oznakom "#prayforparis": "molimo za Pariz".
Sfar je napisao: "Prijatelji iz cijelog svijeta, hvala vam što molite za Pariz, ali nama ne treba još više religije. Naša vjera ide prema glazbi! Poljupcima! Životu! Šampanjcu i radosti! U Parizu se radi o životu."
Nakon ove poruke autor je nastavio razmišljati naglas o teroristima, ubojicama, ljubiteljima smrti i mrziteljima života kakvih je, pod raznim krinkama, uvijek bilo u povijesti, koju olako i prebrzo zaboravljamo. Serija također završava porukom teroristima: "Ljubitelji smrti, ako Bog postoji, on vas prezire. Vi ste već izgubili. I na zemlji i na nebu". Ni sanjao nije francuski umjetnik što će izazvati spominjanjem Boga uz izražavanje sumnje u njegovo postojanje.
Upitajte se odmah na koji ste način vi doživjeli njegove riječi. Kao uvredu vjernicima? Podcjenjivanje religije? Negiranje duhovnosti? Sfar je bio zaprepašten bijesnim porukama, uvredama i svađom koja je zagušila njegov instagramski profil. Strpljivo je, sve kroz oblačiće iznad crtanog lika, nastavio uvjeravati sudionike te rasprave u svoje dobre namjere. Za one koji nisu shvatili, ponovio je da su teroristi došli ubijati ljude u Parizu zbog svog fanatičnog uvjerenja da su ljudi koji tamo žive nevjernici, ili nisu dovoljno dobri vjernici, te da u svakom slučaju zbog toga ne zaslužuju da žive. Prilično je to uzaludan posao, ali Sfar je nastavio objašnjavati kako duhovnost nije monopol religija i vjernika, bilo koje vrste. Prema njegovom, a i mom mišljenju, ateisti također mogu biti itekako duhovni ljudi, a k tomu i oni koji u djelo provode ono što religije propovijedaju: svi su ljudi jednaki, svaki je ljudski život jednako dragocjen i, ako baš hoćete vjerskim jezikom rečeno, svet. Nije li sasvim legitimno upravo ovih dana staviti pod sumnju istinsku religioznost velike većine čovječanstva koja se deklarira vjerničkom? Nešto tu ne štima. Sve najveće monoteističke religije mole se istom Stvoritelju i Ocu, iz čega, sasvim logično, slijedi zaključak u bratstvo i jednakost svih ljudskih bića. Ali, propovjednici očito loše obavljaju svoj posao, ili ih njihova stada jednostavno ne slušaju. Uostalom, mora li čovjek doista biti religiozan i pripadnik bilo koje religije da bi, bilo instinktom, bilo prosvijetljen obrazovanjem i kulturom, shvatio i prihvatio načelo jednake vrijednosti svakog ljudskog života?
No, događa se suprotno. Upravo pripadanje religiji, baš kao i pripadanje nekoj rasi ili naciji, ljudima omogućava, a često ih potiče i tjera da se osjećaju nadmoćnima, boljima i vrednijima od onih drugih i drugačiji. U najmanju ruku osjećaju se potrebu ograditi se i zaštititi. Pripadnost i njena ugroženost izazivaju strah iz kojeg se rađaju mržnja i nasilje.
Ohrabruju iznimke, uvjerljivi propovjednici koji iza mantre o jednakosti sve djece ljudske i Božje ne stavljaju riječ "ali".
Tibetanski budistički duhovni vođa dalaj-lama, nakon pariškog masakra u razgovoru za Deutsche Welle izjavio je u biti isto ono što je nacrtao i napisao karikaturist časopisa Charlie Hebdo.
"Ne možemo riješiti ovaj problem samo molitvama. Ja sam budist i vjerujem u molitvu. Ali, ovaj su problem stvorili ljudi, a sada od Boga traže da ga riješi. To je nelogično. Bog bi rekao, sami ste taj problem stvorili, sami ga i riješite."
Za dalaj-lamu jedino je logično rješenje neprestano i neumorno promicanje humanističkih vrijednosti, sloge i jedinstva, odnosno "jednosti". "Svi smo jedan narod", kaže dalaj-lama i poziva: "Radimo na miru u našim obiteljima i društvima i ne očekujmo pomoć od Boga, Bude ili država. Svi smo ljudska bića i nema nikakvog temelja ni opravdanja za ubijanje drugih."
I papa Franjo je ovih dana bio vrlo izravan i jasan rekavši da će, uza sve to ubijanje i rat koji bijesni svijetom, ovaj Božić, sa svim tim lampicama, zabavama, poklonima i jaslicama biti običan – cirkus. Neka mi ne zamjere vjernici koje ove papine riječi pogađaju u srce, ali nekako se bojim da će njegova poruka brže i lakše doprijeti do nevjernika, do onih koji sve to što papa Franjo govori ionako već znaju. I žive. *
