Josip Radeljak u Hrvatskoj je na glasu kao bogat čovjek i kontroverzan
poduzetnik za kojega samo uzak krug ljudi zna čime se trenutačno bavi.
Nisu potpuno jasnije ni godine koje je proveo u Italiji, no nije
dvojbeno da je tamo stekao ozbiljan kapital. Prema prisjećanju ljudi
koji ga poznaju i koji su s njim nekad poslovali, Radeljak se obogatio
na jeftinoj i lošoj istočnoj robi koju zbog tada brojnih
ograničenja ni Mađarska, ni bivša Jugoslavija, ni
Češka, ni SSSR nisu mogli sami izvoziti.
Radeljak je sredinom 80-ih, kaže njegov znanac, bio etablirani trgovac
polimernim materijalima koji su talijanskom tržištu trebali
za različite industrijske proizvode. Na talijansko je
tržište plasirao velike količine petrokemijskih proizvoda
ili PVC mase preko svoje tri tvrtke u Rimu nazvane Enco, Inco i Inlex.
Neki tvrde da mu je posao zapravo vodila sestra, a on se, kao i danas,
uglavnom pokazivao; drugi kažu da je čovjek velike radne energije koji
je prije 30-ak godina neprestano bio na putu između Italije i europskog
istoka.Prije toga vodio je neke građevinske projekte u niskogradnji na
jugu Italije. U poslu je bio pedantan i korektan, istina težak, ali tko
nije ako želi nešto postići, kaže njegov znanac, koji mu je
očito skloniji nego drugi sugovornici.
Ljutit, ali ne agresivan
– Viđao sam ga u društu i Bebe, i Ene, i
Vlatke, i nikad nije bio agresivan, pa ni u poslu; ljutit da, ali ne i
agresivan – dodaje.
– U Splitu se pojavljivao sa svojim jaguarom, a mi u
Jugovinilu vozili smo stojadine. Sve nas je, naravno, gledao svisoka i
hladno. Mislim da je mjesečno iz Jugovinila naručivao oko tisuću tona
PVC-a. U Italiji je dobro razgranao distribucijsku i trgovačku mrežu i
tako ostvarivao velike zarade na provizijama između jedne i druge
strane – sjeća se Radeljakovih dana nekadašnji
komercijalist u Jugovinilu.
Prvi je novac, jedna je od glasina, uzeo od Bebe Lončar, beogradske
glumice koja je karijeru počela u Rimu i kojom se oženio. Ipak, oni
koji ga znaju iz splitskih dana kažu da je iz zemlje otišao
s nešto kapitala zarađena u kafiću koji je vodio. Beba
Lončar, koliko je poznato, nije htjela govoriti o danima s Radeljakom.
Ipak, nakon što se 2000. godine vratila u Beograd, dala je
intervju jednom beogradskom listu. O tim je danima kazala: –
Do određenog me trenutka uistinu pratila sreća: fantastično sam
zarađivala, živjela lijepo i luksuzno, pa je bilo lijepo i meni i onima
oko mene.
A onda se 1991., u vrlo kratkom razdoblju, na mene sve sručilo. Kao da
je netko bacio prokletstvo. Srušio se svijet. Počeo je rat u
mojoj zemlji, a ja sam bila udana za Hrvata. Razočaranje u braku,
razočaranje u prijatelje, razočaranje zbog svega što se
događalo u Jugoslaviji...
Krenulo nizbrdo
I onda je krenulo nizbrdo. Razvela sam se na najgori mogući način. Duga
veza za koju sam vjerovala da je ljubav pokazala se
pogrešnom procjenom i slobodno mogu reći da je to moj
najveći neuspjeh u životu. Apsolutno sam pogriješila
čovjeka. Moj brak vukao se do 1994. godine i katastrofalno
završio.
U hrvatskoj javnosti sve do rastave od Bebe Lončar i početka veze s
Enom Begović Radeljak je bio potpuno nepoznat. Tada je počeo
češće boraviti u Zagrebu. No znanci kažu da to i nije bilo
baš tako često, no kad je bio u gradu, obvezno je izlazio na
špicu da ga se zamijeti, pa otuda možda i dojam da je čest
gost grada. Od sredine 90-ih pa do danas Radeljaka se nije moglo
registrirati kao javnog sudionika ijednoga većeg i značajnijeg posla.
Bilo je pokušaja posredovanja pri prodaji Dalmacijacementa,
Slobodne Dalmacije i sisačke željezare, no sudeći po
smiješnoj ponudi koju je za Slobodnu Dalmaciju dao Fondu za
privatizaciju, čini se da nije čak ni posredovao, nego iskoristio
trenutak da se pokaže i skrene pozornost na sebe.
Bez ikakvih jamstava mogao je takvu ponudu sročiti bilo tko u
Hrvatskoj. Svoje bogatstvo počinje pokazivati kupnjom nekretnina u
Hrvatskoj, Splitu, Braču, Dubrovniku. Stanuje u središtu
Zagreba, u stanu na Cvjetnom trgu, zbog kojeg se spori s Pravoslavnom
crkvom, a drugi elitni stanovi prikazivani su kao rezidencijalni i
mjesta na kojima boravi za odmora. No, ubrzo je Radeljak
šokirao javnost tvrdnjom kako u Hrvatskoj nema nikakve
imovine, ni stanove ni vile – u vezi s kojima su izbijale
afere zbog njegovih graditeljskih i
“restauratorskih” ekscesa. I doista, sve njegove
nekretnine u Hrvatskoj, uključujući i stan u švicarskom
zimovalištu Crans Montana, vlasništvo su tvrtke
Leora d.o.o. registrirane na sina Lea Radeljaka i s adresom u
Masarykovoj ulici.
Sve je na tržištu
Tvrtka koja se očito bavi nekretninama na svojim je web stranicama
izložila sve nekretnine i njihov interijer, i sve je to na
tržištu. Može se kupiti ili unajmiti, pa je očito da
Radeljak ne misli plandovati u tim kućama, nego zarađivati na njima.
Sebe i obitelj pak stisnuo je na vrhu zgrade sa spornom terasom, a i to
vjerojatno pripada nekoj tvrtki, ali ipak nije na prodaju.
Što osim eventualne prodaje ili iznajmljivanja nekretnina
Josip Radeljak radi u Hrvatskoj, nitko od naših sugovornika
nije znao precizirati. Sigurno se bavi financijskim ulaganjima, a prema
informacijama upućenih, jedan je od značajnijih dioničara u Adris
grupi. I u Italiji se više ne bavi operativnim poslovima,
slažu se svi, jer riječ je čovjeku kojemu je 65 godina. Iako nikome
nije poznato što radi, sigurni su da ne miruje i da samo
čeka lijepo vrijeme da popije kavu pred Buldogom u Bogovićevoj ulici.
On već zna kako zaraditi na svom iskustvu, poznanstvima i vezama.
Najtočnije bi Radeljaka bilo nazvati lobistom u Hrvatskoj, no tko mu
daje poslove i koga on s kim povezuje nije poznato. Uglavnom, nema ga
ni na marginama poslovnog života u Zagrebu i Hrvatskoj, osim ako
njegove usluge nisu toliko dragocjene da spadaju u “top
secret business”. A možda mu baš i ne cvjetaju
ruže kad je sve svoje jadranske i švicarske rezidencije
ponudio na prodaju.
U Hrvatskoj je na glasu kao bogat čovjek i kontroverzan poduzetnik za kojega samo uzak krug ljudi zna čime se trenutačno bavi
Josip Radeljak - bogataš bez imovine
