Dok grad Dubrovnik svečano i iznimno raskošno proslavlja festu sv. Vlaha, Vlada Zorana Milanovića potrudila se da na posebno svečan način Dubrovčanima čestita taj kulturološki blagdan. Tako je Sabor u petak, zadnji dan siječnja, većinom glasova izglasao zakonske odredbe po kojima se potpuno ukida ugovor sklopljen između grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine, a prema kojem baš to Društvo upravlja dubrovačkim zidinama, dijeleći zaradu s gradom Dubrovnikom koji je vlasnik zidina.
Briga o zidinama tako bi trebala prijeći na Zavod za obnovu Dubrovnika, dakle na instituciju koja živi na proračunskim jaslama, a cijela zarada od posjetitelja dubrovačkih zidina (2012. bilo je to 50-ak milijuna kuna, dok su navodno rezultati za 2013. još bolji) ubuduće bi trebala prijeći u ruke grada Dubrovnika. Nove zakonske odredbe izborio je gradonačelnik Andro Vlahušić, koji je ne tako davno, 2009., potpisao ugovor s predstavnicima Društva prijatelja dubrovačke starine koji vrijedi još dugih pet godina. Stoga ne čudi da je Društvo već najavilo ustavnu tužbu protiv novih zakonskih izmjena te da će tražiti i odštetu od države zbog ukidanja regularnog ugovora između dvije strane.
Dubrovnik s pravom uživa poseban status među svim hrvatskim gradovima. Grad je to neviđene ljepote, ali i grad čiji su spomenici kulture u povijesti bili često na meti svakojakih vandala. Tako Marko Sjekavica u tekstu Sustavno uništenje baštine u novom broju časopisa Informatica museologica piše da su Napoleonove trupe uvele konje u klaustar dominikanskog samostana i od renesansne plastike napravili pojila za životinje. Austrougarske su vlasti poravnale sa zemljom neke utvrde i građevine iz srednjovjekovnog razdoblja, jer da su “prijetile sigurnosti građana”. Čak su popločeni i nadgrobni spomenici s grbovima domaćih vlastelinskih obitelji zbog “higijenskih razloga”. Tih je godina uništena i romanička krstionica dubrovačke katedrale. Osim razornih potresa (pa i onoga iz 1979.), teške i neshvatljive rane na dubrovačkoj staroj jezgri koju je, barem na papiru, zaštitio UNESCO, izazvala je i srpsko-crnogorska agresija koja je u Dubrovniku pokazala iznimnu brutalnost.
A u zimu 2014., neshvatljivu agresivnost u postupcima i izjavama, a na temu upravljanja dubrovačkim zidinama, pokazao je premijer Zoran Milanović koji je rođen četrnaest godina nakon što je entuzijast Lukša Beritić osnovao Društvo prijatelja dubrovačke starine. “Možemo osnovati Društvo prijatelja hrvatske državnosti, ali ono ne može upravljati hrvatskom državom, nego to može hrvatska Vlada”, izjavio je u Dubrovniku u svom kvaziduhovitom stilu neinformirani Milanović, ali je time izborio i nagradu od gradonačelnika Vlahušića.
Počastio ga je ručkom u hotelu Hilton, u kojem su vjerojatno nastavili razgovor o društvu prijatelja gradonačelnika Vlahušića u koje se učlanio i naš aktualni premijer, koji je ovih dana u razgovoru za Novu TV čak navijestio prijevremene parlamentarne izbore. A da je Milanović samo pročitao protestno pismo koje su predsjedniku Sabora Josipu Leki (navodno članu Milanovićeve stranke) poslali čelnici Društva konzervatora Hrvatske, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i ICOMOS-a Hrvatske, onda usred Dubrovnika ne bi izvršio novu agresiju na dubrovačku posebnost i jedinstvenost. Ili bi, što je izvjesnije i u skladu s njegovim hajdučkim karakterom, bio još brutalniji i bahatiji.
On bi trebao biti najveći prijatelj Hrvatske Državnosti, a on je ovdje ismijava! Njegove izjave redovno imaju neku crtu posebnosti, da tako veoma uviđavno kažem.