Izbjeglička i migrantska kriza, priznali ili ne, utječe ne samo na države EU nego i na sve građane i na osobna preispitivanja o toleranciji i strahovima. Nakon terorističkog napada u Parizu stvoreno je ozračje nesigurnosti. O svemu tome razgovarali smo s prof. dr. Mirom Jakovljevićem, profesorom psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Mostaru te glavnim urednikom internacionalnog časopisa Psychiatria Danubina.
Mogu li izbjeglice postati meta radikala?
Izbjeglice su ranjive skupine preplavljene burnim emocijama jer su u ulozi žrtve. Ako se dobro ne uklope u novu sredinu, mogu biti objekt raznih manipulacija u kojima će se iskoristiti njihov očaj ili bijes i ljutnja. Kroz povijest je poznat sindrom ogorčenosti kod ljudi koji su doživjeli nepravdu. Kad su ljudi ispunjeni bijesom, ogorčenošću i općenito u stanjima velike emocionalne nabijenosti, njima se lako može manipulirati. Psihotraume se često prenose transgeneracijski. I druga i treća generacija djece imigranata na Zapadu su žrtve manipulacije.
Zato se u Njemačkoj govori da izbjeglicama treba biti pružena psihološka pomoć?
Da, jer im je nužna. Gledali su smrti u oči, svjedočili pogibelji bližnjih i supatnika, proživljavali grozne stvari. Situacija s izbjeglicama treba biti poticaj za borbu protiv rata i izgradnju civilizacije mira. Jesmo li mi kao društvo shvatili da stvari treba rješavati miroljubivo, a ne ratom, koji uvijek sa sobom nosi zločine i osvetu kroz krugove i spirale mržnje i zla? Pitanje budućnosti čovječanstva je možemo li izgraditi civilizaciju mira, humanističku i altruističku psihokulturu ljudskih prava. Od rata imaju korist samo proizvođači oružja, manipulatori i šverceri ljudima. Čini se da sad imamo puno manjih ratova koji polako, ali sigurno, prelaze u svjetski rat.
Zašto ljudi strahuju od različitosti i prihvaćanja u ovom slučaju izbjeglica s Bliskog istoka?
Ljudi su i kroz povijest zazirali od različitosti, iako to može biti naša prednost. Svi imamo strah od nepoznatog pa je tako moguć i strah običnih ljudi od izbjeglica iz druge kulture. Njihov strah ne ovisi samo o njima nego i o ponašanju izbjeglica. Ljudi se boje i kad vide da svatko prelazi granicu njihove države kako hoće i čini im se da su odjednom srušena dostignuća njihove civilizirane države. A tu je i poruka – ako oni mogu tako, zašto ne bi mogli i teroristi. U određenim situacijama mnogi su skloni i strahu i mržnji jer se ubijalo u ime religije, nacije, rase, a to smo i sami doživjeli. Izbjeglička kriza je i duhovna kriza našega vremena, ali i prilika da shvatimo da je svijet zajednički, da ima mjesta za sve i da smo svi odgovorni za bolju budućnost.
Koliko prilagodba svakog stranca u društvu ovisi o njegovim kapacitetima, a koliko o društvu koje ga (ne)prihvaća?
Važno je i jedno i drugo, ali ni to ne vrijedi za sve ljude. Prema nekim ljudima možete biti divni i krasni, ali oni će imati svoje razloge za ljutnju i osvetu. U Bosni ima izreka: "Pomozi sirotu na svoju sramotu". Ili druga izreka: "Pa što ti imaš protiv mene, nisam ti ja nikakvo dobro učinio". Ako ste prema nekomu dobri, normalno je očekivati da će vam uzvratiti dobrim, ali to nije uvijek tako jer mnogi imaju svoje "razloge", čak i kad razlozi ne postoje, da ne uzvrate dobrim. Psihološki se ne mogu kontrolirati, jer riječ je o psihopatologiji ili o tome da su proživjeli strašne psihotraume. Zato je i cijela priča složena. Važno je graditi uzajamno poštovanje, uvažavati univerzalna ljudska prava jednih prema drugima. Nažalost, i ljudska prava su danas način za političke obračune i osobne interese, a ne istinska filozofija življenja.
Što vas najviše brine u društvu?
Brinu me sve dublje podjele u društvu na "mi ili oni", nedostatak poštovanja drugoga i drukčijega, neodgovornost političara i primitivizacija politike, te što nismo dovoljno naučili iz ratova na ovim prostorima. Povijest je učiteljica života, a kod nas je neki prečesto siluju pa je situacija u regiji bremenita. Izbjeglička kriza nam je poljuljala odnose sa susjedima, a čini se da mnogi ne shvaćaju kompleksnost ove krize koja se može pretvoriti i u specifičan oblik kolonizacije. Može pojačati ksenofobiju i dovesti do opasnih konfrontacija.
Gdje je psihološka granica koja dijeli čovjeka od skretanja u fanatizam i traje li taj proces godinama?
Skretanje prema fanatizmu je proces, a svi u sebi imamo majmunski um i uvijek smo mogući objekt da nas netko iskoristi. Fanatici nisu prilagođeni ljudi, a razlike su između kultura hoće li netko postati bombaš samoubojica ili, kao na zapadu, uzeti pušku i krenuti u privatnu osvetu i ubiti nedužne. Za nas su počinitelji terorističkog napada u Parizu teroristi i ubojice, a za nekoga su borci za slobodu, za svetu stvar jer vode džihad. Da bismo došli do toga da je to svima neprihvatljivo moramo imati razvijene duhovne vrijednosti koje ljude povezuju. Nažalost, i mi smo nekad u Jugoslaviji slavili neke koji su po današnjim kriterijima teroristi.
Koliko teroristički napadi zatvaraju građane prema svojoj skupini i državi i smanjuju li im toleranciju na različitosti?
Naravno da smanjuju toleranciju na različitosti. Svijet u očima ljudi može biti sigurno ili nesigurno mjesto. Ako mislite da je svijet nesiguran i da ne treba nikomu vjerovati, razvijate paranoidni mentalni sustav. Većina Francuza osjećala se sigurnima, ali to ne znači da je Francuska bila sigurna. I mi se sada osjećamo sigurno, ali oprez je majka mudrosti.
Jesu li za vjerski fanatizam odgovorni i vjerski vođe? Hrvatska je dobar primjer integracije muslimana zahvaljujući islamskoj vjerskoj zajednici.
Apsolutno njima i tome što je Hrvatska 90-ih ugostila mnoge koji su sve izgubili. No, i među njima ćete naći ekstremiste koji to ne znaju cijeniti, a nismo ni mi prema svima bili dobri. Moj je otac u Hrasnici kod Sarajeva bio prijatelj s hodžom, koji mu je jednom rekao: "Ti si dobar čovjek, kao da si musliman". Islam je pozitivna religija, ali po ovome što se sada događa, ekstremisti ga zloupotrebljavaju. Prave religije povezuju, pravi musliman poštuje ljude druge vjere. Muslimani imaju običaj kad je Kurban-bajram nositi hranu svima, ne samo muslimanima. Tako iskazuju poštovanje prema drugima i drukčijima.
>>'U komunizmu smo svi imali manje, ali smo bili zadovoljniji'
>>'Političari su narcisi koji misle da im narod treba ispunjavati želje'
Neki ljudi stvarno ne mogu docekati smak svijeta i III. S.R.