Može li se u Hrvatskoj dogoditi islamski terorizam? Budu li se ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini i dalje pogoršavale, a političke stoga radikalizirale, svašta je moguće. Pa i da se pogoršaju hrvatsko-muslimanski odnosi. Ti su odnosi stoljećima bili zasnovani na starčevićanskom nauku, a poremećeni su tek nedavnim, isprovociranim i zametnutim ratnim hrvatsko-muslimanskim sukobom. Kolika je pak prirodna uraslost pojedinaca islamske kulturne tradicije u hrvatsko društvo, najvidljivije je po istaknutim osobama koje su posvuda: od hrvatske znanosti do umjetnosti. U Bosni i Hercegovini je sve drugačije. Tamo rat zapravo još psihički i emocionalno nije završen. Nametnut je tek nepravedan mir. Zbog toga i islamski radikalizam vidi ondje svoju šansu. U BiH sporazumom u Daytonu Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima oduzeto je pola zemlje i darovano velikosrpskim agresorima!?! Zbog toga i taj stalni osjećaj njihove ozlojeđenosti, frustracije i krađe. Ustrajnom i sustavnom propagandom muslimanska se frustracija fiksirala na Hrvate, pa su na koncu i oni zapravo proglašeni „agresorima na BiH". Stvoreno je nepovjerenje prema Hrvatima. Ipak, povijest hrvatsko-muslimanskih veza je preduga i intenzivna da bi popustila takvim zlonamjernim nastojanjima.
U nacionalnom samopoimanju hrvatskih muslimana vjerojatno je i danas najvažniji utjecaj starog nauka dr. Ante Starčevića. Otac nacije je na demokratskim zasadama Francuske revolucije, kao njezin pobornik, utemeljio hrvatski nacionalni identitet. Za taj identitet nije bila važna vjera (kao što često i danas misle hrvatski „stekliši" i politički ultraši). Starčević je, naime, smatrao da Hrvatom može biti svatko, bez obzira na vjeru, tko se politički osjeća Hrvatom. U njegovo vrijeme to je značilo da Hrvatom mogu biti ne samo katolici nego i židovi, muslimani i pravoslavci. Na tome teorijskom tragu cijeli je prvi intelektualni naraštaj bosanskohercegovačkih muslimana postao starčevićancima i Hrvatima. U Kraljevini SHS zbog toga se i gotovo cijela JMO (Jugoslavenska muslimanska organizacija), dakle cijela stranka, izjašnjavala kao Hrvati. Tako se nastavilo i stvaranjem NDH koju su muslimani dočekali kao svoju. Vidi se to i po broju pripadnika oružanih snaga NDH. U domobranstvu i ustašama postojala su tzv. dva kazana; jedan u kojem se kuhalo na svinjskoj masti i drugi u kojem se koristio bijeli mrs. Partizanska je osveta bila nemilosrdna. Stradanja u Bleiburgu prikazuju to katoličko i muslimansko zajedništvo. Pokazuju ga i komemoracije u Bleiburgu gdje se obavezno uz katoličke velikodostojnike za žrtve mole i najviše rangirani dužnosnici Islamske vjerske zajednice. Uostalom, tako je bilo i ove godine.
Kada se dalo naslutiti da je po nekoć utopijskim zamislima dr. Franje Tuđmana moguća samostalna Hrvatska, njegovom se nacionalnom pokretu, predvođenom Hrvatskom demokratskom zajednicom, priključio i niz Hrvata muslimana. Za to zajedništvo uvelike je zaslužna i izgradnja tada moderne džamije u zagrebačkom Borovju 1987. Da 1991. u Zagrebu nije ubijen pobornik hrvatsko-muslimanskog zajedništva Ante Paradžik, a u Sarajevu prof. dr. Fuad Muhić te u Mostaru zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević, pitanje je bi li Srbi uopće vojno zauzeli BiH. Srbima je upravo bio cilj uništiti hrvatski vojni i politički savez u BiH. Na koncu su kosovci i udbaši, vjerojatno uz pomoć stranih obavještajaca, inscenirali i stravični pokolj u Ahmićima koji je ostavio trajne i traumatične posljedice na hrvatsko-muslimanske odnose te posijao nepovjerenje čija se traumatičnost osjeća i danas.
Ipak, u Hrvatskoj je to zajedništvo ostalo unatoč takvim podvalama. Vidjelo se to i na nedavnim braniteljskim prosvjedima. Za vrijeme Uskrsa, branitelji muslimani su prijateljima i suborcima katolicima dobrohotno predlagali da odu kući proslaviti uskrsne blagdane sa svojim obiteljima, a da će oni i dalje ostati u Savskoj. Tako su se hrvatsko ratno zajedništvo i solidarnost nastavili i u miru. Hrvatski muslimani/Muslimani su svjetovni, uljuđeni i neskloni ekstremizmu, a hrvatski model njihove integracije sigurno je najdugovječniji i najuspješniji u Europi. Unatoč tome, hrvatska diplomacija ga premalo predstavlja. A upravo bi taj obrazac, uz pojačana diplomatska nastojanja za većim angažmanom EU u BiH (pa i zbog njezine nečiste savjesti i prekriženih ruku u ratu), možda mogao služiti i kao naputak za sprječavanje islamskog radikalizma.
>> Kulturu i religiju bijeli političari ne razlikuju
Kako pričate gluposti, koja integracija. Ima ih manje od 1%, da ih je kao u njemačkoj ili francuskoj par milijuna vidjeli bi vi integraciju.