Tek što je u Hrvatskoj obilježeno pola stoljeća od objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (koja je objavljena u Telegramu 17. ožujka 1967. godine), ovih bi dana i hrvatska javnost trebala saznati tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja će zasigurno izazvati brojne reakcije u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, Crnoj Gori te napose u Bosni i Hercegovini. Stoga smo za komentar Deklaracije o zajedničkom jeziku zamolili ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića.
Službeni jezik EU
– I nedavno smo bili svjedoci pokušaja pisanja nove Deklaracije o hrvatskome jeziku na poticaj uredništva časopisa “Jezik”, koji nije naišao na ozbiljniji odziv hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija iz jednostavnoga razloga što nova Deklaracija o hrvatskome jeziku nije potrebna. “Deklaracija o zajedničkom jeziku”, koju doduše uopće nisam vidio, ali prema samome nazivu i onome što se o njoj može pročitati mogu reći da također ide u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnijih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Pogotovo to ne može utjecati na 24. službeni jezik Europske unije – hrvatski. Legitimno je pak pravo svakog čovjeka da svoj jezik naziva kako mu drago, ali je isto tako legitimno pravo svake države da se prema službenome nazivu svojega jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput Ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana. Hrvati su se još prije 50 godina, o čemu nam govori Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., vrlo energično borili da svoj jezik nazivaju hrvatskim kad je takvo mišljenje bilo prilično nepopularno i moglo je imati (a i imalo je) ozbiljnih posljedica. Od 1990. godine u hrvatskome Ustavu (čl. 12.) upisano je da je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj i ta se činjenica, bez obzira na ovakve deklaracije, izjave ili nečije želje neće promijeniti niti je ovakve akcije mogu na bilo koji način ugroziti – naglašava ravnatelj IHJJ-a Željko Jozić. A misli li da je Hrvatskoj potreban Zakon o hrvatskom jeziku?
Zakonska zaštita
– Mislim da se većina jezikoslovaca, ali i svih govornika hrvatskoga jezika može složiti s tvrdnjom da bi nekakav oblik zakonske regulative za javnu uporabu hrvatskoga jezika bio potreban. Previše je, naime, slučajeva, pogotovo u multinacionalnim kompanijama koje djeluju i u Hrvatskoj, u kojima poslodavci sa zaposlenicima službeno komuniciraju na engleskom, njemačkom ili kojem drugom jeziku. Na izvjestan način trebalo bi zaštititi govornike hrvatskoga jezika da u vlastitoj državi imaju puno pravo s poslodavcem komunicirati na materinskom jeziku kad se već i institucijama Europske unije, u kojima je hrvatski službeni jezik, mogu obraćati na hrvatskome jeziku. Stvar je mudrosti da se javna uporaba hrvatskoga jezika pravno regulira u takvim i sličnim slučajevima, a da to ne iritira javnost i da govornici hrvatskoga jezika takvu pravnu regulativu dožive kao nešto pozitivno. To se, nažalost, još nije dogodilo – ističe Željko Jozić.
>>Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca
>> Pravopisna previranja u nas uvijek su vezana uz smjenu vlasti
>> Slovenci više neće kuhati kavu u džezvi
Može utjecati i tek kako. Dovoljno je da je netko iz ekipe navedenih "intelektualca" blizak s Obuljen, da se iste teze počnu gurati politički. Dovoljno je da je netko od navedenih dobar s urednikom bilo kojeg medija ili plaća novinare da o tom pišu... Dovoljno je što je uopće ta deklaracija na naslovnici VL...