Vojničke čizme navukao je čim su se oglasile ratne trube. Mladić u kasnim dvadesetima iz rodnog je Ivanić Grada sjeo na vlak i stigao u Zagreb. Pridružio se najboljima od najboljih, 1. gardijskoj brigadi u kojoj mu je, kako će se ubrzo pokazati, i bilo mjesto. Ljudi poput Mladena Dijaneka brzo pokažu karakter vođe, a kad Tigrovi za nekog kažu da je imao karizmu, onda im treba vjerovati na riječ.
– Svojom se hrabrošću i karakterom ubrzo nametnuo, mislim na onaj pozitivan način. Zbog povjerenja koje je ulijevao suborcima, postavljen je za zapovjednika voda, a njegovi momci u Mladenu su vidjeli uzor, oca i majku, jer smo jedni s drugima provodili... ne 24 sata, nego tisuće sati – prisjeća se danas Marijan Marković, zapovjednik satnije 1. gardijske brigade. Bio je zapovjednik i Mladenu Dijaneku, vodniku koji je prošao sva ratišta pa i u onoj bitki iz koje se nikada neće vratiti.
“Obični” domoljub
Već prvog dana operacije Bljesak, predvodio je svoj vod i u Gornjim Kričkama gdje su naletjeli na neprijateljsko gnijezdo. Pao je pokošen prvim rafalom jer je, kao i uvijek, bio prvi kad je trebalo.
– Danas kad se sjetim Mladena Dijaneka, najprije mi pada na pamet koliki je to bio domoljub, jedan od onih “običnih” ljudi iz manjih sredina koji su branili domovinu zato što su to osjećali svojom dužnošću. Poslije sam mu upoznao majku i starijeg brata, oca nije imao. Sreo sam mu nakon pogibije i djevojku s kojom je dugo bio u vezi pa se sjećam da je godinama dolazila k nama u bazu jer je zbog stalne pripravnosti nismo često napuštali. Mladen i ja bili smo bliski pa mi se povjerio da će se njome oženiti čim završi rat jer je u njoj pronašao sve što je tražio. Poslije sam je susretao na okupljanjima Tigrova, godinama je čuvala uspomenu na njega. Bili su, koliko se sada mogu sjetiti, i zaručeni, ali na žalost nisu stali pred oltar – rekao je zapovjednik i suborac Marijan Marković.
A uspomenu na Mladena u njegovu rodnom gradu brižljivo čuva i obitelj. Osamnaest godina poslije nećak Vlado Dijanek teško pronalazi riječi. Stric Mladen bio mu je idol, ali zbog razlike između njih dvojice od samo deset godina, volio ga je poput starijeg brata.
– Od malena me je vukao za sobom, bili smo nerazdvojni. Čak i kad mi je bilo šest, sedam godina vodio me u disko. Nikad mu nisam rekao “stric”, za mene je uvijek bio Mladen, a on je mene zvao “netjače”. Bilo je puno smijeha sve do rata – priča Vlado Dijanek pa se prisjeća ratne 1991. godine kad je Mladen ponosno odjenuo odoru Hrvatske vojske.
“I danas mi fali”
Zbog bliskosti koju su dijelili, razdvojenost mu je teško padala, a i sâm je osjećao zov domovine pa je i Vlado 1993. godine, iako još gotovo dijete, pošao u vojsku, za stricem. Dvije godine poslije, u obiteljski dom stigla je žalosna vijest, u koju najprije nitko nije mogao povjerovati. Vijest da se nije vratio iz operacije Bljesak, tako blizu, nadomak slobode koju je sanjao.
– Njegova me smrt teško pogodila. Bio sam potpuno bespomoćan, nisam znao što ću sa sobom. S vremenom, s obzirom da sam uvijek išao njegovim stopama, odlučio sam nastaviti njegov put, tamo gdje je on stao. I danas sam u vojsci. A moj Mladen i danas mi neopisivo nedostaje – iskreno će Vlado Dijanek. Posljednje počivalište mu je na mjesnom groblju u Ivanić Gradu, odakle je prije više od dva desetljeća časno krenuo u rat. Pao je za Hrvatsku, kao Tigar. Kao Mladen Dijanek.
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
