Netransparentni i namješteni javni natječaji za radna mjesta, od portira do direktora, u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Ta birokratska disciplina i uz nju vezani korupcijski društveni običaji bili su visoko razvijeni i u bivšoj socijalističkoj državi, a iz literature znamo da ta tradicija seže i dublje u prošlost.
Mene u toj stvari prati velika sreća još od školskih dana. Nikada se nisam morao javiti ni na jedan natječaj. Posao je nalazio mene, od uvježbavanja dječjih crkvenih zborova do studentskog ljetnog konobarenja na kapitalističkom zapadu, što je bilo višestruko korisno iskustvo.
Novinar sam također postao tako što sam u pravo vrijeme stajao na pravom mjestu. Mjesto je bilo dvorište zgrade Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, a vrijeme jedan od odmora između predavanja kada je nama, studentima muzikologije, pristupio i predstavio se tadašnji urednik kulturne redakcije Radija 101 Igor Šuljić u potrazi za novinarima koji će pratiti klasičnu glazbu.
Nismo se tada vjerojatno još ni usudili izgovoriti riječ kritičar, ali nas troje-četvoro nekoliko dana kasnije već smo bili šegrti te redakcije. Ta stara zanatlijska riječ sasvim je primjerena drilu koji smo prolazili osobito u sobi lektora-redaktora iz koje smo nerijekto znali izaći podjednako crvenog lica i papira sa svojim iskrižanim početničkim tekstuljcima. Sve školska znanja bila su korisna i važna, ali ja sam u toj redakciji naučio što znači biti novinar i kritičar. Poticala se tamo i naša mladenačka drskost s kojom smo bezobzirno nasrtali i na najveće autoritete. Ali, ako smo već imali budalastu smjelost da se tekstovima oborimo i na stupove kulture i društva, nipošto nam nije bilo dopušteno da to činimo tupim i klimavim sjekirama. Vrcale su iskre svakodnevno od brušenja alata, u prvom redu materinjeg jezika, stila, logike i poznavanja područja o kojem se piše.
Svi ti strogi i stručni ljudi odredili su i usmjerili moj život i na tome ću im biti zahvalan dok sam živ. Na temelju tog iskustva, rada i prvih rezultata dobio sam sve kasnije angažmane. Koliko u tome, osim sreće, ima i mog talenta, vještine i pameti, iznova provjeravate upravo vi, dragi čitatelji.
Naravno, ima i važnijih zanimanja kod kojih se mora strogo slijediti protokol i ništa ne smije biti prepuštano bilo kakvoj improvizaciji, sreći i dojmu. Ima ljudi o čijem nam znanju, stručnosti i posvećenosti poslu ne samo metaforički, nego i doslovno ovise životi. Tu su na početku najvažnije ocjene i sito natječaja koji doista moraju biti rigorozni. U umjetnosti je ipak drugačije, ali kod nas je i ta grana podvrgnuta birokratskim procedurama koje su puka formalnost i farsa, a to znaju svi koji u njima sudjeluju.
Primadona bez diplome
Kada se primadona Ruža Pospiš Baldani, već potkraj svoje velike svjetske pjevačke karijere, zapošljavala kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu tražili su od nje da donese diplomu. Ali, od diplome ni traga. Dokument je na kraju pronađen upravo na Muzičkoj akademiji budući da jedna od najslavnijih diplomantica te ustanove svoju diplomu nikada nije ni podigla iz referade. U svijetu je nitko nikada nije pitao za papir, dovoljan je bio glas, a isto bi bilo i da su joj nudili mjesto direktorice neke opere.
No, u Zagrebu da bi postao, primjerice, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, svaki glazbenik, bez obzira na umjetnički ugled i rezultate, mora prikupiti papire i javiti se na natječaj na kojem će vjerojatno hoće, ali i ne mora biti izabran.
S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti. A ponekad se nekom dosadašnjem ravnatelju, umjesto ljudskim razgovorom, upravo razbrčkavanjem, nepoštivanjem i poništavanjem čak i potpuno legitimno provedenog natječaja daje do znanja da nekome gore više nije po volji.
Takav se slučaj po ne znam koji put upravo događa u Zagrebačkoj filharmoniji.
Srećom, kad se za mjesto šefa-dirigenta traži neki strani afirmirani umjetnik onda to ipak bude stvar dogovora o izravnom angažmanu. Ali, i tada se mora provesti lošim i zastarjelim zakonima propisana procedura zbog čega u očima tog istog stranca odmah ispadamo smiješni, birokratizirano i utoliko korupciji izloženije društvo. Što i jesmo. Između ostalog i zato Zagrebačka filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta.
Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije. Ama baš svi, pa i oni vrlo izravno upućeni i uključeni s kojima sam o toj temi razgovarao, slažu se u jednom: da je ministrica kulture odmah na početku mandata k sebi pozvala tadašnju intendanticu, ljudski joj zahvalila na radu i objasnila joj da nova kulturna vlast ima neku drugačiju viziju HNK i osobe na njenom čelu, Ana Lederer bi se sama sigurno povukla s tog mjesta surađujući u tranziciji, što je u takvim ustanovama od velike važnosti.
Prekoračeni svi rokovi
Ali, kod nas se radi na sve druge osim na takav najrazumniji i najkulturniji način. Zato imamo već nekoliko propalih natječaja i tek sada, nakon dvije godine mrcvarenja čitave kuće, pred završetkom još jedan koji je opet, zbog svog formalizma, netransparentna farsa. Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta.
Ali, već i samo sudjelovanje u jednom takvom pro forma natječaju unaprijed narušava ugled najizglednije buduće intendantice i doprinosi korumpiranosti čitavog sustava. Da ne spominjemo kako se sve to zbiva s nedopustivim zakašnjenjem i prekoračenjem svih mogućih rokova, kao što se, uostalom, i za raspodjelu sredstava u kulturi za godinu koja već traje doznaje ne s četiri, nego barem četrnaest mjeseci zakašnjenja. Kod nas je jednostavnije, lakše i jeftinije mijenjati zakon nego kulturno i pravovremeno razgovarati.
No, kad je već u novom Zakonu o kazalištu predviđeno da ministar kulture ima zadnju riječ u imenovanju intendanta zagrebačkog HNK, zašto se napokon nije potpuno ukinuo natječaj kojim politika, u konačnici, samo skida odgovornost sa sebe za odluku koja će biti donesena. A možda i neće. S natječajima se u nas nikad ne zna.
Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije, ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova, također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi.
