Krajem srpnja 2013., dok je još premijer Zoran Milanović smatrao da je u redu jedanput godišnje pozvati bivše hrvatske premijere i malo s njima proćakulati, ugodnu atmosferu bio je naelektrizirao Nikica Valentić. Njegovi stavovi uvijek privlače pažnju jer Valentić je ratni premijer i po ocjeni mnogih i dosad najbolji hrvatski premijer.
Objašnjavao je Milanoviću potrebu stabilne hrvatske vlade, a to je po njemu ona koja ima dvotrećinsku većinu jer jedino takva može izvući hrvatsku iz gospodarske krize. Kada je Milanović od njega tražio da objasni tu tezu, Valentić je konkretizirao – predložio je osnivanje vlade koju će politički podržati i SDP i HDZ. U dodatnom objašnjavanju Valentić je predložio i prvi korak i rekao Milanoviću "nazovite Tomislava Karamarka i dogovorite se za kavu i razgovor".
"Ne mogu ja nazvati Karamarka, on bi mene ismijao i poslije napravio budalom", navodno je burno reagirao Milanović. U međuvremenu, Milanović je na račun Karamarka istresao enciklopedijski velik broj uvreda i Valentiću više nikad nije palo na pamet da predloži zajedničku kavu. No, gotovo dvije godine poslije, a možda tek pola godine do održavanja novih parlamentarnih izbora, poziv za kavu stiže od samog Tomislava Karamarka. Neočekivano, s obzirom na to da je u međuvremenu Karamarkov HDZ nekoliko puta već potukao do nogu Milanovićev SDP na izborima, a premijer postao jedan od najnepopularnijih ljudi u hrvatskoj javnosti.
U svom pismu Milanoviću, kojem se obraća kao šefu SDP-a, zove na sastanak s osnovnom namjerom, kako piše, da obojica pokušaju ublažiti ideološke podjele u društvu. Nakon ovakve objave u političkim kuloarima vlada zbunjenost. Pokušavaju protumačiti svrhu ovakvog Karamarkova poziva. Ako se željelo pokazati da je Milanović nepristojan, arogantan i Hrvate prebrojava po principu "mi i oni", to i nije trebalo dokazivati jer je to već općepoznata činjenica.
Ako se željelo pokazati da je, za razliku od Milanovića, Karamarko odgovoran i ozbiljan političar koji je spreman, radi dobrobiti sviju, zatomiti političko neprijateljstvo i pretvoriti ga u normalno političko suparništvo, cilj opet neće biti postignut. Ako se željelo modernom inicijativom i procjenom da hrvatska javnost želi takav normalan i pomirljiv kontakt političkih protivnika, ujedno skrenuti pozornost s aktualnih afera koje osobno tresu šefa oporbene stranke, opet nije postignut cilj. Jer medijski odgovor Milanovića bio je grub i baš je vratio pozornost na ono što Karamarku sada najmanje treba – podsjećanje da ne dolazi na posao u Sabor, na to da je vozio crni luksuzni mercedes, na intervju koji je shvaćen kao antikomunistički manifest i vraćanje u prošlost te da Karamarko opetovano odbija Milanovićev prijedlog o javnoj TV debati o svim ozbiljnim problemima.
Ovakvim pozivom na kavu nije se povećao broj onih koji smatraju Milanovića arogantnim spadalom, ali se sigurno povećao broj onih koji misle da je frajerski uzvratio Karamarku. Ne mogu se oteti dojmu da Karamarko ovakvim potezima bježi sa svog terena jer on je dečko s asfalta i frajer, dok Milanović to nikad nije bio i samo glumi. U zadnje tri godine hrvatska javnost je prihvatila Karamarka i njegov naizgled mrzovoljni, mrgodni stav i izgled, koji odgovara ozbiljnoj krizi u kojoj se RH našla.
Pokazalo se da takav njegov stav kod mnogih baš budi povjerenje jer Hrvatskoj sada treba takav, a ne rječiti i šarmirajući lider bez pokrića. Ovaj ušminkani Karamarko, kojeg bi skoro svaka punica poželjela, nekako mi se tu ne uklapa.
Milanović ne poznaje osnove dobrog ponašanja... Bahatost mu ne dopušta da barem pokuša normalno komunicirati...