Nakon što su s talijanske granice u Hrvatsku vraćene Inine cijevi kontaminirane radioaktivnim tvarima, ponovo se otvorilo pitanje trajnog skladištenja nisko i srednje radioaktivnog otpada, s kojim Hrvatska muku muči godinama. Manje količine takvog otpada koje se proizvedu u Hrvatskoj zasad se skladište u institucijama u kojima su nastale, primjerice u bolnicama. Iako nemaju svoja skladišta, otpad su dužne čuvati po propisanim standardima, što prati Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost.
Zašto je nepovoljna Vrbina
Ravnatelj Zavoda Saša Medaković ističe kako nema razloga za zabrinutost, ali i kako se problem nisko i srednje radioaktivnog otpada mora sustavno riješiti. Takvo je rješenje predviđeno zakonom iz 2013., na temelju kojega je lani provedena javna rasprava o Nacionalnom programu za provedbu strategije nuklearne sigurnosti, s predviđenom gradnjom skladišta na Trgovskoj gori.
Lokacija je izazvala snažan otpor među stanovnicima Dvora na Uni i lokalnim političarima, ali i u susjednoj BiH, no Medaković ističe kako je to jedina lokacija koja je na stolu te kako bi svaka promjena cijeli postupak vratila godinama unatrag, i to u situaciji u kojoj Hrvatska već kasni s gradnjom skladišta.
– Postupak traje godinama, a nacionalni program već je završen, u Vladinoj je proceduri i očekujemo da će biti usvojen relativno brzo, u idućih nekoliko mjeseci – kaže Medaković.
Po prihvaćanju plana, Hrvatskoj predstoji izrada prostornih dokumenata, rješavanje zemljišnoknjižnih i imovinskih pitanja i izrada nove studije utjecaja na okoliš, ovoga puta vezana uz konkretnu lokaciju na Trgovskoj gori. Bude li sve išlo po planu, do gradnje skladišta trebat će nam nekoliko godina.
Uz otpad koji se proizvede u Hrvatskoj, morat ćemo voditi računa i o nisko i srednje radioaktivnom otpadu iz nuklearke Krško.
Za taj otpad Slovenci su nam ponudili zajedničko rješenje na lokaciji Vrbina, nizvodno od Krškog prema Zagrebu. Naši su stručnjaci tu ponudu, međutim, ocijenili nepovoljnom zbog više razloga.
Najveći je problem što je predviđeno isključivo skladištenje otpada koji nastaje u Sloveniji i ne rješava pitanje nisko i srednje radioaktivnog otpada koji sami proizvedemo, što znači da bismo i dalje morali izgraditi vlastito skladište. Problem je i lokacija uz Savu, na poplavnom području u vodonosniku iz kojega se napaja Zagreb.
Znat ćemo na čemu smo 2043.
– Takve smo lokacije u Hrvatskoj automatski odbacivali – kaže Medaković i dodaje kako će se Hrvatska uključiti u javnu raspravu o tom odlagalištu i tražiti da Slovenija dokaže da ono neće imati štetan utjecaj na Hrvatsku.
Predloženo rješenje Hrvatskoj je neprihvatljivo i zbog cijene. Projekt košta gotovo 600 milijuna eura, od čega se više od dvije trećine odnosi na porez i visoku naknadu lokalnoj zajednici, u čemu Hrvatska nema nikakve računice.
Medaković ističe i kako Hrvatska predviđa gradnju odlagališta nakon dekomisije nuklearke, predviđene 2043., kada ćemo precizno znati o kojim se količinama otpada radi. Podsjeća da je gradnja odlagališta predviđena kroz izvješće o stanju radiološke i nuklearne sigurnosti koje je prihvatila Vlada Tihomira Oreškovića.
– Proces sustavnog rješavanja problema započeli smo prije četiri godine i očekujemo da ćemo ga, uz stabilno financiranje i političku podršku, zatvoriti u deset godina – kaže Medaković.
Pitanje je, međutim, koliko se u takvom projektu može računati na političku podršku, s obzirom na to da nijedna lokalna zajednica ne želi radioaktivni otpad na svom području, a u Hrvatskoj je gotovo svaka godina izborna.
>> Zvizdić: Hrvatska nuklearni otpad treba skladištiti u Krškom, ne na Trgovskoj gori
>> 'Na IRB-u je pronađen neprijavljeni nuklearni otpad, no nema mjesta panici'
svi bi struju a niko nusprodukte.