Kaži mi protiv čega se boriš, i reći ću ti tko si – tako bi mogla glasiti formula ideološke orijentacije u hrvatskoj političkoj rašomonijadi. Naime, tu ništa nije jasno na prvi pogled, nitko tu doista nije ono za što se izdaje. Za politiku i inače vrijedi da je Janusovo carstvo dvoličnosti, neiskrenosti, cinizma, prevrtljivosti i plitkih uvjerenja, samo što je ta istina na hrvatskoj političkoj sceni uzdignuta na razinu principa. Čitavo to raznoliko i nestabilno ideološko mnoštvo je, naravno, samo krinka jednog dubljeg ideološkog slaganja i postojanoga suglasja – ne naročito dubokog, uostalom.
Ovo dublje ideološko slaganje među hrvatskim političkim "rogovima u vreći", koje otkrivamo u sklonosti hrvatskih političkih aktera prema negativnim ideološkim samoodređenjima, mogli bismo nazvati hrvatskom političkom antitezom, po ugledu na čuveni poetski postupak slavenske antiteze ("Nisu snijezi, nit su labudovi..."). Tako je, recimo, negativna, i u biti prazna, formula "antifašizma" izvanredan lakmus-papir za otkrivanje nečije ideološke pripadnosti ljevici – nazivao, inače, tko sama sebe liberalom, nacionalistom, socijaldemokratom, euroatlantistom, miteleuropljaninom, ili kako god drugačije. Drugi je veliki ideološk lakmus-papir u Hrvatskoj, kojim nepogrešivo otkrivamo nečije ideološko pripadanje radikalnoj ljevici – antiliberalizam.
Najučestalija formula antiliberalizma jest kritika tzv. neoliberalnog kapitalizma ili, kraće, neoliberalizma. Sam termin "neoliberalizam", kod nas učestalo u upotrebi, samo je prazna ljuska, "čista besmislica", kao što kaže Mario Vargas Llosa, termin bez ikakvog jasnog kognitivnog sadržaja, ali vrlo jakog emotivnog naboja. To je samo ljevičarska psovka, koja više otkriva ideološku poziciju psovača nego što bi išta kazivala o samom predmetu psovke. Ako bismo sudili prema politički šarolikom skupu koji se okupio na promociji knjige "Slom lažnog proroštva" HDZ-ova saborskog zastupnika Gorana Marića, održanoj u zagrebačkom hotelu Westin, mogli bismo reći da je taj skup poslužio, prije svega, tome da cjelokupna naša politička i intelektualna elita ideološki legitimira svoju pripadnost radikalnoj ljevici. Naime, čini se da je na tome skupu postignuta opća suglasnost oko toga da je neoliberalizam glavni krivac za katastrofalno ekonomsko stanje u Hrvatskoj. Neoliberalizam je, moglo se čuti na tom skupu, "slomio kralježnicu hrvatskog gospodarstva, a sada slama i kralježnicu naroda".
Razumljivo bi bilo da su takve parole stigle sa "Subversive festivala", koji se ovih dana održava u Zagrebu, ali je poražavajuće da identične poruke ljevičarskog antiliberalnog egzorcizma moramo slušati i sa skupa koji okuplja samu političku i intelektualnu kremu Hrvatske. Tim je gore što je Goran Marić član HDZ-a, koji sebe smatra strankom političke desnice, i jedan je od ekonomista koji zauzimaju visoko mjesto u toj stranci, koja pretendira uzeti vlast na sljedećim izborima. Ako nam je desnica antiliberalna i vjeruje u antikapitalističke socijalističke vračke, ima li uopće ikakve nade za to da će se Hrvatska ikad oteti socijalističkim ekonomskim politikama, od kojih se ne uspijeva odvojiti već četvrt stoljeća, i provesti liberalne reforme gospodarstva? Poruka ovog skupa je da nema, i to je poražavajuća spoznaja.
Da je HDZ-ov reformski potencijal ravan nuli, bilo je jasno još lani, kada su iz stranke izbacili bivšu ministricu financija Martinu Dalić, isprativši je uz psovku da je "neoliberalka". Nešto je nade unijela predsjednica Grabar-Kitarović svojim inauguracijskim govorom, kada je rekla da "država ne stvara posao", te da treba rasteretiti hrvatsko gospodarstvo od utjecaja države i visokih poreza. No, to je, čini se, bio samo kratak bljesak. Prejake su silnice koje HDZ vuku prema etatizmu i socijalističkim ekonomskim politikama. Jer, ne možete biti protiv kapitalizma, a sebe smatrati konzervativnom desnicom. U ekonomskim stvarima postoji socijalizam, i postoji kapitalizam – trećeg nema. Ili ste za slobodno tržište, ili za državnu regulaciju. Tu nema slavenske antiteze. Osim ako ne vjerujete da je moguće biti protiv "neoliberalnog kapitalizma", a ne biti socijalist, kao što to, čini se, vjeruju u HDZ-u. No, to je pjesništvo, a ne ozbiljna politika.
U svakom slučaju, Tomislav Karamarko bi, ako je ozbiljan u svojim najavama raskrštavanja sa socijalističkim naslijeđem u Hrvatskoj, mogao s lustracijom početi već sada – u vlastitoj stranci. Inače će njegova vlast biti samo kontinuacija antiliberalnih politika svih prethodnih vlada, a od toga nikakve vajde za Hrvatsku i njezino gospodarstvo.
>>Je li u carstvu uhljeba nezaposlenima ipak najpametnije poslušati premijera
>>Stiže li u socijalnoj državi oporezovani novac u prave ruke?
Bratislava i Prag su danas među najbogatijim regijama u EU-u, Estonija je sinonim za gospodarstvo okrenuto internetskim tehnologijama. Mi smo, s iznimkom Rumunjske i Bugarske, danas na začelju, tonemo, sve smo zaduženiji, siromašniji. Svi napreduju, a mi nazadujemo. Nema investicija, nema stvaranja novih vrijednosti jer kod nas je takvo što jednostavno nemoguće. Investitori nas zaobilaze u širokom luku, a s druge pak strane imamo tako polupismeno izborno tijelo koje ne voli razmišljati te je nepokolebljivo i ludo uvjereno da smo mi nekakav pojam surovog "neoliberalizma". I to zemlja u kojoj ne možeš obrisati gu... a da ti zato ne trebaju dvadeset i tri potvrde i uvjerenja. Budući da je našim strankama prioritet zasjesti u fotelju nijedna se naravno neće upuštati u u bilo kakvo obećavanje nekakvih stvarnih reformi. Zato se HDZ-ovo stajalište više treba gledati kao nastojanje da se maksimizira izborni rezultat. Njima su marketinška istraživanja sigurno pokazala da treba udariti po "neoliberalnom". Jer naravno, Hrvati su u to uvjereni, mi smo jedna neoliberalna ekonomija poput SAD-a, Velike Britanije, Irske, Singapura. No to će još ovako funkcionirati neko vrijeme jer sve već sluti da ćemo u sljedećih nekoliko godina bankrotirati kao zemlja. To se bivšoj Jugi dogodilo 1983. Uslijedile su nestašice, (hiper)inflacija i konačna propast. Kod nas se valjda povijest mora ponavljati dok Hrvati ne shvate da nema besplatnog ručka i da se za sve treba pošteno namučiti. I da treba vidjeti što drugi rade, zašto su uspješni i kako to kod nas primijeniti, a ne dokono očekivati sve na tacni i fantazirati da ima kruha bez motike.