navigacija Hrvatska 35
PUTOPIS

Upoznao sam islam s najbolje strane: svi su me ugostili kao kralja i ništa nisu naplatili

Gorana Blaževića zatekli smo u Splitu, a do krajnjeg cilja, Umaga, planira doći početkom ožujka

Foto: Privatni album

Hodam zato što želim upoznati sebe. Naravno, kad hodaš, možeš upoznati neku zemlju. Susrećeš ljude, stječeš različita iskustva, ali najbitnije je što, dok hodaš, imaš priliku putovati i unutar sebe. Mislim da je svaki hodač osoba koja traži sebe, kaže Goran Blažević, 33-godišnjak iz Umaga koji je protekla četiri mjeseca proveo hodajući od Jordana na putu prema kući, do Umaga.

Pasionirani hodač krenuo je na put kako bi upozorio na probleme koje danas susreću izbjeglice te na apsurdnost zidova na granicama i zatvorenosti Europljana, punih predrasuda prema ljudima koje drže drugačijima od sebe. Hoda već 120 dana, iz Jordana je prešao u Izrael, pa prošao kroz Cipar, Tursku, Grčku, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru, stigao u Hrvatsku i još hoda prema Umagu. O svojim “putešestvijima” piše blog “Svijetom bez žurbe na Večernjakovoj blogosferi, a njegovo putovanje može se pratiti i na Facebook stranici – Goran Blazevic 4km/h.

Šokirala me reakcija ljudi

Sreli smo ga u Splitu, dobro raspoloženog i spremnog za nastavak puta, kao da nije iza sebe ostavio 2800 kilometara.

Ozbiljno hoda od 2010. godine. Dva puta je propješačio Carmino de Santiago, a pješice je otišao od Umaga do Rima.

– Sljedeća ruta trebala je biti Jeruzalem, za njega sam se pripremao, ali onda se dogodio rat u Siriji... – kaže Goran.

Valovi izbjeglica, ljudi koji bježe od rata, preplavili su i Hrvatsku.

– Šokirala me je reakcija pojedinih ljudi, mojih prijatelja i društva koje me okružuje. Bile su jako negativne: “Što oni dolaze islamizirati Europu”, “Neka se bore tamo”, “Treba ih pobiti”.... To govore ljudi koji se nikad nisu maknuli iz svojih kuća i ne znaju kakav je to svijet. Pokušavao sam se boriti protiv tih priča, bilo je nemoguće – otkriva nam Blažević što ga je ponukalo na avanturu koja još traje.

Prvo je htio biti koristan i javio se za volontiranje u izbjegličkom kampu, međutim, imali su dovoljan broj ljudi i odbili su ga.

– Zatvorena je Balkanska ruta, odnosno EU je platio Turskoj da sve blokira. Velik broj ljudi ostao je u Turskoj, ali i u Grčkoj. Oni žive u groznim uvjetima, a o toj temi se više ne govori. Ne smetaju nam, naši životi se nastavljaju... Mene je to kopkalo i odlučio sam promijeniti smjer hodanja, odnosno svoj san o hodočašću u Jeruzalem posvetiti upozoravanju na probleme tih ljudi koji odlaze od svojih kuća sa snom da su u njih vrate, a svijet ih tako neprijateljski dočekuje. Neću hodati prema Jeruzalemu, kako sam planirao, krenut ću iz jedne muslimanske zemlje i ući u Jeruzalem i ipak ispuniti svoj san. Odabrao sam Jordan jer ima milijun i pol izbjeglica iz Palestine i Iraka. Htio sam vidjeti može li jedan kršćanin proći kroz te muslimanske zemlje, kakve će biti reakcije muslimana s obzirom na to da mi ovdje imamo ideju da su to loši ljudi. Evo neki dan su u Karlovcu istukli čovjeka jer je Iračanin. Mene nije nitko istukao! – kaže Goran. Naprotiv, sa svog hodočašća donosi lijepe uspomene. Ipak, priznaje kako je pred početak avanture i sam osjećao strah, nije znao što ga čeka i na što sve može naići, a najviše ga je brinulo gdje će spavati. Ali, kada je počeo hodati, nakon prvih pet kilometara, strah je nestao. Iznenađen je gostoprimstvom i dobrodošlicom koju je pronalazio na putu.

– Ja sam za njih bio heroj, osoba koja dolazi iz stranog svijeta i putuje na takav način, pješice. Na Bliskom istoku, čim se makneš iz turističkih zona i većih gradova, gdje je sve novac, svi su fini i sve se plaća, kad uđeš u selo, dođeš u nešto na što nismo navikli. Neće te jedna obitelj zvati kući, da kod njih prespavaš, zvat će te više njih. Ugostit će te kraljevski. Nekad sam mislio je li to istina ili san dok sam gledao kako donose pladnjeve hrane. Na kraju sam postao bahat, pojeo bih svih sedam kolača koje bi mi dali jer više nisam imao srama – smije se Goran, koji kaže da sporazumijevanje s ljudima nije problem ni kad ne znaju engleski. Imao je papir na kojem je jedan Jordanac na arapskom napisao tko je i što radi. Ljudi su se oduševljavali, ugošćavali ga, nisu mu dopuštali da išta plati.

-Oni stvarno poštuju putnika! To je jedno od njihovih religijskih pravila. Upoznao sam islam s njegove najbolje strane – kaže Blažević uvjeravajući nas da takvo putovanje nije ni blizu toliko skupo kao što mi, obični smrtnici, zamišljamo. Na leđima nosi naprtnjaču u kojoj je šator, vreća za spavanje, podloga na kojoj spava, kuhalo, lonac, odjeća, voda, nešto hrane, duhan za motanje, higijenske potrepštine, dnevnik, fotoaparat, kamera i punjač za mobitel. Rijetko plaća spavanje, većinom spava kod ljudi ili u šatoru i sam kuha. Ne jede meso, što mu zna stvarati poteškoće kada je u gostima kod nepoznatih ljudi. Nema sponzora, financira se sam. Ima sreću što kao turistički radnik radi samo šest mjeseci godišnje pa zimu može provesti hodajući.

Iako je najviše spavao u kućama kod obitelji, nije mali broj noći koje je proveo u šatoru.

– Kada biram mjesto gdje ću podići šator, draže mi je da je izvan naselja. Nije me strah. Nije mi prvi put da spavam u šumi i znam što mogu očekivati. Kuham gotovo svaki dan. Trudim se da jedem proteine i ugljikohidrate, dakle riža, pašta, povrće... – otkriva jelovnik. Uzima i magnezij. Fizički se pripremao za pothvat, ali kaže da su puno važnije psihičke i mentalne pripreme.

Kiša padala 40 kilometara

– Svi možemo hodati, samo je pitanje koliko će tko izdržati, a to je u glavi. Imao sam na ovom putu krizu. Bio sam više od dva mjeseca na putu i osjetio sam da nešto ne štima. U Turskoj, oko mene ravnica, sve isto. Nisam imao neko zadovoljstvo. Razmišljao sam što je, shvatio sam da je to obično zasićenje i da moram izdržati. Trajalo je 10-ak dana i prošlo. Nisam bio u iskušenju da odustanem, znao sam da ću izdržati – kaže Goran. Božić je dočekao u gradu Nea Kavala u Grčkoj, s jednim Sirijcem, a Novu godinu u Solunu. Za najhladnijeg razdoblja ove zime, kad su se temperature spuštale i do minus 20, hodao je između Grčke i Makedonije. Nije bilo lako.

– Ne razmišljaš tada o tome, samo hodaš – kaže Goran. Iako je hodanje posvetio izbjeglicama, nije pratio izbjegličku rutu. Iz Makedonije je otišao u Albaniju, na more, onda u Crnu Goru i konačno u Hrvatsku. Granicu je prešao kod Dubrovnika i onda odlučio malo zakomplicirati rutu i, umjesto magistralom, do Splita došao preko Pelješca, Hvara i Brača. Naravno katamaranom ili trajektom do otoka pa pješice do drugog kraja.

– Na Hvaru prije dva dana bilo mi je dosta svega. Kiša je padala 40 kilometara i više i cijeli otok je nekako uzbrdo – požalio se.

Putuje sam jer nije pronašao kompanjona za put.

– Da bi netko krenuo na ovakav put i izdržao nekoliko mjeseci mora biti silno motiviran. To je moj san, a da bi netko išao sa mnom to mora biti i njegov san – objašnjava Goran koji je i ranije putovao hodajući uglavnom sam. Ali, nema problema s tim. Pred njim je još 500 kilometara. Ići će polako, s pauzama. Ostat će nekoliko dana kod djevojke u Šibeniku, a onda, turistički, preko Ćićarije. U Umag planira doći do 10. ožujka, točno pet mjeseci nakon što je krenuo iz Jordana. Put time ne završava. Donio je mnogo filmskog materijala i zajedno s Igorom Zelićem snimit će i montirati dokumentarni film. Planira napisati i knjigu. Prije rastanka pitamo ga što je naučio na svom putu.

– Najviše sam naučio od Jordanaca. Oduševila me njihova gostoljubivost i želja da pomognu nepoznatom čovjeku na svom putu. Pokazali su mi kako se ne treba bojati stranca niti ga treba doživljavati kao nekoga koga će iskoristiti. Treba ga gledati i cijeniti kao čovjeka. Ovo putovanje, iako nije bilo do Jeruzalema, bilo je moj san. Naučio sam i to da svoj san uvijek treba slijediti bez obzira na to što će ti okolina reći.     

>> Avantura života: Putovima izbjeglica od Jordana do Hrvatske

>> Pješice od Jordana do Hrvatske: Pozdrav Jordanu i ulazak u Palestinu

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (20 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

3
Registracija
  • vincu

    24.02.2017 u 23:25h

    Jesi hrabar. Jordan je tamo izuzetak. Trebao si otići u okolne zemlje i povesti "otkrivenu " ženu.
    12 92% 1
  • vincu

    24.02.2017 u 23:25h

    Jesi hrabar. Jordan je tamo izuzetak. Trebao si otići u okolne zemlje i povesti "otkrivenu " ženu.
    12 92% 1
Pogledajte još
gabrijela žalac
MINISTRICA U VINKOVCIMA

Žalac: Vlada će na sjednici u četvrtak donijeti odluku o osnivanju Savjeta za projekt Slavonija, Baranja i Srijem