Osvrćem se na tekst prof. dr. Božidara Javorovića objavljen u rubrici Reagiranja 5. siječnja o. g.
Štovani g. Javorović u svojem je prilogu izrazio svoju zabrinutost o sudbini nekih balasta u hrvatskome jeziku kao što su ć-č, đ-dž i drugo, na što prof. Škarić već dulje upozorava. No ipak g. Javorović ni u što nas nije uspio uvjeriti niti je ponudio nekakav valjani argument, osim onoga bizarnog s kučetom i džakom, što mi je bilo pravo "osvježenje" jer te riječi nisam čuo bar deset godina.
Na drugoj strani, mislim da prof. Škarić opravdano upozorava na suvišnost među ostalim grafema (i fona) ć. Prateći njegove izjave zaključio sam da on tome problemu prilazi i znanstveno i pragmatično. U njegovim se izjavama mogu iščitati po mojem mišljenju tri premise koje opravdavaju njegov stav.
Kao prvo, on kao vrstan fonetičar razmišlja i fonološki izvodeći zaključak da fon ć nije fonem jer ne postoje valjani minimalni parovi s razlikovnom funkcijom, a onima kojima mašu pojedinci u priručnim gramatikama i drugdje u biti su nevješto konstruirani minimalni parovi, pri čemu je jedan član ili arhaizam ili plod mašte nekoga jezičara kao što je spavačica. Molim Vas, jeste li ikada osim u gramatikama čuli za nekakve spavače i spavačice, koji bi se, iako same riječi nemaju nikakvu uporabnu vrijednost, nepažnjom mogli zamijeniti spavaćicama? Koješta!
Druga je premisa iznova fonetičke naravi, ali ovaj put bez one fonološke komponente. Škarić se opravdano pita, koliko Hrvata u govoru razlikuje č i ć? On se, dakle, ne pita koliko ih u pisanom jeziku razlikuje kao grafeme. Odgovor je poražavajući za nostalgičare glasa ili fona ć, samo desetak posto! Kvalitetnih istraživanja na žalost nema, ali nije tajna da ni jedan veliki grad (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek) niti velike pokrajine Slavonija i kontinentalna Dalmacija, a o kajkavcima da se i ne govori, nemaju značajniji postotak govornika hrvatskoga jezika koji u govoru razlikuju č i ć.
Treća njegova premisa nosi u sebi, ako smijem tako reći, notu humanosti, naime učitelji i profesori potroše stotine sati nastave da bi učenicima "utuvili" razliku koja ne postoji, umjesto da to vrijeme iskoriste za korisnije stvari, recimo za uvježbavanje spretnosti u istraživanju itd. Sve gore rečeno o glasovima č i ć vrijedi i za glasove odnosno grafeme đ i dž.
Dakle, poručio bih gopodinu Javoroviću da sam za to da on i onih desetak posto i dalje lijepo razlikuju ć-č i đ-dž, a nas 90 posto pozdravit ćemo ukidanje po našem mišljenju pravopisnog, ali i ortoepskog balasta ć i dž s izričitom mogućnošću da Vi i Vaši istomišljenici i dalje slobodno i bez sankcija pišete (i govorite) kao i do sada.
