Jeleni su moje opuštanje i moja relaksacija, ne bih mogao bez njih. Jako se brzo pripitome, mirni su i ugodni za druženje. Uistinu prekrasne životinje.
Tako govori Zvonimir Štengl, umirovljeni hrvatski branitelj iz Sikirevaca, koji se već dvanaest godina brine o jelenima lopatarima.
Napravio im i sklonište
Godinama je bio lovac, ali nakon rata više ne ide u lov. Svoj mir pronašao je u prirodi, uz jelene. Napravio je malu kolibu u šumarku i uživa u druženju sa životinjama u zaštićenom prirodnom staništu. Ogradio im je prostor na pašnjaku nedaleko od toga pitomog slavonskog sela i podigao šupu u kojoj se mogu sakriti od kiše i hladnoće, hranilište i bunar. I zidove svoje kolibe oslikao je jelenima i motivima idiličnog seoskog života, svi koji su ih vidjeli uvjerili su se da su crteži doista lijepi. Na terasu obično izađe ujutro i navečer, a jeleni mu se približe kako bi ih hranio.
– Kada mi navečer dođu prijatelji, jeleni se malo odvoje jer se boje, ali čim ostanem sam, ženke mi se približe i jedu iz ruke. Kada im dajem kukuruz, ne žele jesti s klipa, nego me guraju njuškama da im ga narunim, pa mi jedu s dlana. Moj jelen čak mi iz usta uzima štapić. Naviknuli su se na mene – nastavlja 64-godišnji Slavonac.
Zvonimir je stradao na ratištu u Bosanskoj Posavini, snajperski hitac pogodio ga je u potiljak i pravim čudom ostao je živ. Rat je na njemu ostavio traume za cijeli život. Kasnije je operirao kralježnicu, pa nije više mogao normalno hodati i kretati se. I ljudi u njegovu okruženju pod utjecajem rata postali su, kaže, drukčiji.
Imena – Piko, Miško, Žuta...
Životna sudbina natjerala ga je da potraži mjesto na kojemu će moći u miru provoditi umirovljeničke dane. Prve dvije ženke dobio je 2004. od prijatelja iz Varaždina, a mužjaka je kupio u zoološkom vrtu u Ruščici. Danas ima sedam jedinki, od kojih dva mužjaka. Nekada ih je bilo 14, ali nije ih mogao sve držati. Kaže da jeleni nisu zahtjevne životinje, ali ipak treba voditi računa da uvijek imaju dovoljno hrane, svježe vode, soli... Hrani ih kukuruzom, ječmom, zobi, sijenom i djetelinom, a daje im i posebnu vitaminsku hranu u granulama. Nekima je dao i imena, pa se tako najstariji zove Piko, a tu su i Miško, Žuta, Crna, Pirga... Najviše im se vesele djeca.
– Mojih petero unučadi toliko su se naučili na jelene da su im već pomalo dosadili, ali ih zato djeca iz sela obožavaju. Često svrate s roditeljima i gledaju ih. Kada sam tamo, pustim ih da im se približe, a oni ih slikaju mobitelima i hrane – rekao je na kraju Zvonimir. O svojim će se ljubimcima brinuti dok god bude mogao, a nada se da će ga jednog dana naslijediti najstariji sin, koji također voli životinje.
>>'Komarci su veće ubojice od morskih pasa, zbog njih umiru milijuni ljudi'
Gospodin je našao mir i smisao u životu što bliže prirodi a što dalje od ljudi a posebno od nasilnog maltretiranja kojekakvim "vijestima", svađama, podmetanjima, uputstvima, nalozima i inim bedastoćama kojima smo izloženi