U šumi kod Rakova Potoka pokopana je većina pripadnika zadnje vlade Nezavisne Države Hrvatske, otkrili su nam dobro obaviješteni izvori. Ta činjenica do sada nije bila poznata. O toj vladi malo se govori. Nitko nije istraživao gdje se nalaze posmrtni ostaci. Vladala je zavjera šutnje duga 65 godina.
Željko Olujić, odvjetnik Andrije Artukovića, čiji je sin Radoslav nedavno zatražio da se otkrije gdje je grob njegova oca, umrlog u bolnici u Dubravi nakon suđenja 1988. godine, kaže nam da je odmah nakon suđenja čuo za tajni pokop članova zadnje Pavelićeve vlade.
SDS odbio istragu
– Sjećam se da je na suđenju Artukoviću bilo zahtjeva za iskapanjima, ali sud ih je sve odbio – kaže Olujić i dodaje da je "sudac obrazlagao da to nije predmet kaznenog postupka".
– Nakon suđenja javili su mi se mnogi ljudi i iz tadašnje Jugoslavije i iz inozemstva i tada sam dobio informaciju da je vlada Nikole Mandića zakopana pokraj Rakova Potoka – rekao je Olujić.
Dr. Nikola Mandić, predratni predsjednik Zemaljskog sabora BiH i Hrvatske narodne zajednice, bio je zadnji premijer NDH. Uz njega su bili dr. Osmanbeg Kulenović i dr. Džaferbeg Kulenović te nekoliko ministara. Englezi su ih iz Austrije izručili partizanima, kao i ministre dr. Mehmeda Alajbegovića, dr. Vladimira Košaka, vojskovođu Slavka Kvaternika, dr. Julija pl. Makanca, general poručnika Miroslava Navratila, dr. Mirka Puka i doadmirala Nikolu Steinflusa, koji su osuđeni i pogubljeni zajedno sa Živanom Kuvadžićem. S njima je bio izručen i lički književnik i Pavelićev doglavnik Mile Budak, no njegovi su posmrtni ostaci na nepoznatom mjestu.
Naznake o mjestu pokopa Mandićeve vlade iscurile su tijekom suđenja Andriji Artukoviću 1986. godine. Jedan od članova tužiteljskog tima, Anto Nobilo, tada je zatražio da se, u sklopu dokaznog postupka protiv Artukovića, iskopa jedna grobnica u koju su bili bačeni kordunski Srbi koje su ustaše strijeljali, no od Službe državne sigurnosti dobio je odgovor da takva grobnica ne postoji. Nobilo je preko prijatelja svog oca, koji je bio policajac, još jednom provjerio tu priču. Oni su mu potvrdili da je istinita i da grobnica postoji. No Služba državne sigurnosti opet je odbacila tu tvrdnju. Mjesto nije moglo biti istraživano. Kako se pokazalo, to je zato što bi na ekshumaciji, osim leševa ubijenih Srba, ispali i kosturi pripadnika Mandićeve vlade, a režim je htio pošto-poto spriječiti bilo kakvo hodočašće.
Djed je čuo zapomaganje
Šume oko Rakova Potoka kriju brojna stratišta mnogih vojski. Zlatko Korenčec od rođenja živi u Rakovu Potoku, odakle je i njegova obitelj. Djed mu je bio u partizanima, a tetak u ustašama. On nas je poveo u obilazak grobnica kojih ima vrlo mnogo za malo selo pokraj Samobora. Inače, Rakov Potok u II. svjetskom ratu bio je sjecište vojski. Nedaleko od sela završavala je talijanska okupacijska zona. U blizini su bile smještene i snage nacističke Njemačke, a bile su tu i kvislinške vojske domobrana i ustaša. U šumama su pak bile antifašističke partizanske jedinice.
Obišli smo dvije lokacije s grobnicama: stupničku šumu i tzv. Omladinsko groblje. Stotinjak metara od Omladinskog groblja nalazi se i grobnica u koju su partizani bacili tijela domobrana i civila. Obišli smo i spomenik u Starči, gdje su se okupljali partizani.
– Tu kod nas ubijali su i ustaše i partizani – kaže Korenčec.
– Moj djed čuo je zapomaganje antifašista – govori nam dok obilazimo stupničku šumu.
Na tzv. Omladinskom groblju stojimo pokraj spomen-obilježja za stotinjak ubijenih partizana, a stotinjak metara odavde mjesto je gdje su partizani doveli domobrane i civile te ih ubili. Možda su upravo ti civili bili vlada NDH.
– Još deset godina nakon kraja rata moglo se raspoznati mjesto gdje su partizani zakopali domobrane. Zemlja se ondje bila slegnula. Danas ga je teško prepoznati jer je sve obraslo. S obzirom da to da planiramo širiti groblje, vjerojatno ćemo tada naići na tu grobnicu pa ćemo i ondje postaviti spomen-obilježje – kaže naš sugovornik.
Pripovijeda nam da je čuo kako su nakon rata neki omladinci dolazili na Omladinsko groblje i kad su bacali cvijeće uokolo neki im je stari partizanski general rekao: "Dobro ste to napravili, ali ovdje više ne bacajte cvijeće. Tu smo mi njih ubijali." Ipak, za Korenčeca su to samo "priče iz davnina".
– Kod nas je Drugi svjetski rat završio – zaključuje Korenčec.
– Ustaše su pobili odmah nakon rata, domobrani su pomrli, a posljednji živi partizan je u bolnici.
Prvo Goldšajnu: Svinjo, poklali ste mi djeda i tri njegova brata - od kojih je jedan bio partizan cijeli rat, a jedan dijete kojeg ste zatekli u kući, jednog ste zaklali i bacili u Savu na križnom putu - a a da niste ništa provjerili, za jednog se ne zna.