Georg Gavrilović tvornicu je 1991. preuzeo munjevito. Temelj je bio u Zakonu o pretvorbi i privatizaciji. Sve nepravilnosti u preuzimanju te povijest tvrtke Gavrilović u svojoj knjizi predstavit će uskoro Vladimir Čavrak, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, nekada zaposlenik Gavrilovića, kojeg je i DORH angažirao u pripremama za arbitražni spor koji je Gavrilović pokrenuo protiv RH prije dvije godine. – Stečaj Gavrilovića proglašen je neutemeljeno – kaže Čavrak – a G. Gavrilović kupio je pet tvrtki Holdinga bez potvrde o uplati 3,3 milijuna DEM. Vrijedile su 67,9 milijuna maraka.
Prisvojio još četiri tvrtke
Sve je to uspio napraviti uz potporu tadašnjeg političkog vrha, a nekoliko godina poslije proglašava se i vlasnikom preostalih četiriju tvrtki unutar Holdinga, nad kojima nije proglašen stečaj i koje su prebačene u tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju. Dio imovine tih tvrtki Gavrilović i prodaje, primjerice, poslovni prostor i skladište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, koji se i spominje u istrazi USKOK-a, za 538 tisuća DEM. U prvotnom se ugovoru kao prodavatelj tog prostora navodi G. Gavrilović, a u drugom, ubrzo izmijenjenom, Gavrilović Holding. Zanimljivo je i kako je 2002. godine Trgovački sud iznenada, u jednom danu, otvorio i zatvorio stečaj Holdinga, tj. i preostale četiri tvrtke, vrijedne 557,9 milijuna DEM. Time je jasno da država od devedesetih godina u slučaju Gavrilović ništa nije radila u korist RH, a Gavrilović je to koristio, pa prisvojio i preostale četiri tvrtke i zarađivao na njihovoj dobiti. A kroz arbitražni postupak, započet prije dvije godine, traži da se potvrdi njegovo vlasništvo nad svih devet tvrtki koje su nekad bile u sustavu Holdinga. Potražuje i stanove i poslovne prostore koje su godinama izdvajanjem u Fond solidarnosti u vrijeme SFRJ gradili radnici Gavrilovića. U konačnici, kako tvrdi Čavrak, usporedbom vrijednosti tadašnjeg Holdinga i cijene po kojoj je prodan, očit je nemar države za iznos od oko pola milijarde tadašnjih njemačkih maraka, a ne dva milijuna kako u svojoj istrazi prikazuje USKOK. Zato, prema njegovom mišljenju, DORH nije ušao u srž problema.
– Uzimanje novca za oružje prikriva najvažnije – sumnju da je na Trgovačkom sudu nezakonito otvoren i proveden stečaj te prodano pet tvrtki. Posljedice su i otkazi. Da je tako postavljena istraga, onda bi radnici mogli tražiti odštetu, koja bi mogla iznositi oko 200 milijuna eura, a isto bi se pitanje moglo povući za još najmanje 30 tvrtki koje su te godine brzinski poslane u stečaj – kaže Čavrak. Dodaje kako je i neobična konstrukcija u priopćenju USKOK-a “da je tada bilo otežano funkcioniranje državnih tijela”. Nije jasno ni zašto se ignorira činjenica iz kupoprodajnog ugovora 1991. da je za sve sporove nadležan Trgovački sud, pa bi zato DORH i Vlada trebali objasniti zašto su prihvatili arbitražni spor.
Priča o ubrzanom stečaju i prodaji Gavrilovića počinje osnivanjem Agencije za restrukturiranje 1991. koju vodi Zdravko Mršić.
– 12. srpnja 1991. godine država imenuje novi Upravni odbor u Gavriloviću na čelu s Davorom Trgom. Mjesec dana kasnije, 14. kolovoza, pokreće se stečajni postupak nad pet tvrtki u sustavu Gavrilović Holdinga. Obrazloženje – nepokriven gubitak za 1990. godinu, što je apsurdno, jer su sva društva osnovana 23. travnja 1991. Da bi se proglasio stečaj, tvrtka je morala biti insolventna, a to u slučaju tih pet tvrtki nije bilo tako – objašnjava Čavrak. Već 11. studenog te godine pet tvrtki prodane su Gavriloviću. U prodaji su sudjelovali stečajni sudac Zdravko Tukša i stečajni upravitelj Slavo Boras. A sve pod političkim pokroviteljstvom Žarka Domljana i Slavka Degoricije. Takvu tvrdnju iznijela je i Udruga bivših djelatnika, koja je 2010. godine od DORH-a tražila pokretanje kaznenog postupka kako bi se poništila prodaja Gavrilovića.
Dodatni stečaj 2002.
U siječnju 1996. godine Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je PBZ-u, čiji dokument i posjedujemo, da nikada nisu primili zahtjev za davanje suglasnosti na ugovor o prodaji pet tvrtki Gavriloviću, pa je nisu ni mogli dati. A to su morali učiniti jer je G. Gavrilović austrijski državljanin. Zbog toga u svibnju te godine, na zahtjev predsjednika Tuđmana, Državno pravobraniteljstvo podnijelo je tužbu Općinskom sudu u Zagrebu radi utvrđivanja ništavnim ugovora iz 1991. Vlada Ivice Račana 2000. povlači tužbu, navodno na prijedlog tadašnjeg potpredsjednika Slavka Linića, koji je bio posjetio Gavrilovića i rekao da će stati iza njega.
– DORH i Vlada nikada nisu objasnili razloge povlačenja tužbe – kaže Čavrak. I onda dodatno, 2002. godine sutkinja Trgovačkog suda Vesna Buljan otvara i zatvara stečaj Gavrilović Holdinga, a G. Gavrilović nastavlja koristiti i preostale četiri tvrtke iz Holdinga, tvrdi da na njih ima pravo, zbog čega i pokreće arbitražni postupak protiv RH i traži 300 milijuna eura odštete.
– Gavrilović se obvezao u ponudi za kupnju da će uložiti 10 milijuna DEM, da će povećati broj zaposlenih za 750 do 800 te da će 40 posto udjela ponuditi radnicima. Ništa od toga nije učinio – kaže Čavrak. Kupnjom pet tvrtki 1991. godine Gavrilović mijenja ime tvrtke u Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti M. Gavrilović i potomci i registrira se u Zagrebu. Godine 1995. za vrijeme Oluje ulazi u tvornicu i zauzima sve pogone, prostore i opremu. U kolovozu te godine Gavrilović Holding podnosi tužbu Općinskom sudu u Petrinji zbog ometanja posjeda, no do danas s tim u vezi ništa nije poduzeto.
– Velika zamjerka je što u 19 godina od rata Gavrilović nije učinio ništa za razvoj i zaposlenost Banovine, a država je dodatno svojim odlukama to omogućila – zaključuje Čavrak.
>> Da je živ, i Jozo Martinović bio bi pod istragom za ratno profiterstvo
>> Istina i 20-ak svjedoka bit će nam dovoljni za obranu
Međutim, Hrvati su sve ovo skupa krvavo platili. Gavrilović je 1990.-te bio treća najmodernija tvornica za preradu mesa na svijetu, zapošljavao je 5000 radnika. I ne samo to, čitav kraj je živio od kooperacije sa Gavrilovićem, sela su bila bogata i puna ljudi, škole prepune djece ..... danas jad i bijeda, Gavrilović preselio proizvodnju u BIH, kooperacije poslije 1991. nije ni bilo, sela napuštena, škole bez djece ...........