Zvali su ga Komarac. Kažu da je sličnost bila evidentna, zbog sitnih brčića i malog špičastog nosa. A kažu i da je pomalo čak i zujao u svojoj beskrajnoj duhovitosti, nalazeći načina da i u rovu, u mrkloj noći i cičoj zimi, satima do jutra svoje suborce zabavlja vicevima ne dopuštajući da ikog svlada san kad je opasnost zahtijevala budnost. \"Umirali smo, ali od smijeha\", kažu danas suborci iz požeške jedinice Specijalne policije Trenk, prisjećajući se ratnog druga. I 18 godina poslije, Tomislav Štefaniak u njima budi najljepše uspomene.
Čim je zaratilo, već u lipnju 1991. godine, javio se u policiju, ali kao da ondje nije našao ono što je tražio. A tražio je žestinu. Petnaest dana poslije došao je u Glinu, u bazu specijalne policije gdje ga je odmah zapazio Ranko Lovrić, ratni zapovjednik Trenkova.
Zapeo sa zoljom
– Osim zbog sjajne komunikacije sa suborcima, što možemo zahvaliti njegovoj vedroj naravi, naš Komarac odmah se izdvojio kao iznimno hrabar i požrtvovan vojnik, u što smo se uvjerili već u rujnu 1991. godine. Tijekom osvajanja vojarne u Našicama dobili smo dojavu da se jedan tenk izdvojio i da se kreće cestom prema Kutjevu. Podijelili smo se u dvije grupe: jednu sam vodio ja, drugu Komarac. Kad smo ga spazili na tristo metara, upravo se on digao na cestu, stao pred njega i namjestio zolju. I sa zoljom zapeo. Ispostavilo se da ju je zaboravio otkočiti, toliko je bio željan izaći pred tenk. Zasuli su ga paljbom pa se spasio skokom u jarak, jedva je živu glavu izvukao. I pritom pokazao iznimnu hrabrost i srčanost već u prvim danima rata – sjeća se zapovjednik Lovrić.
Stoga nikog nije iznenadilo kad je već 1993. predvodio specijalističku grupu, a dvije godine poslije postao zamjenikom zapovjednika požeških specijalaca. Nije hrabrost jedini razlog tome, nego i životno iskustvo čovjeka koji je došao u rat u kasnim tridesetima, u kojem su suborci vidjeli oca. Nizao je Komarac operacije po svim hrvatskim ratištima, istodobno ulažući u vlastitu spremnost pa je u predahu između ratišta odlazio na Lošinj školovati se za ronioca. Sve dok se list na kalendaru nije zaustavio na mjesecu svibnju 1995. godine. Bilo je to nedaleko od Ivanovca, uporišta pobunjeničkih specijalaca, baze njihove jurišne brigade, koju su naše snage cijelu prošlu godinu izviđale, znajući da će ondje naići na najžešći otpor. Tako je i bilo. U minobacačkom paklu na zemlji koji se otvorio požeškim Trenkovima i elitnoj ATJ Lučko, prvog dana operacije Bljesak došlo je do bliske borbe u kojoj je Tomislav Štefaniak pogođen metkom u glavu. Zemlja oko Ivanovca bila je, kažu, natopljena krvlju: samo su Trenkovi u toj akciji imali dvoje mrtvih i sedam teško ranjenih suboraca, koji su ostali bez udova.
Pejdžer na cesti
– Komarca smo izvukli tek nakon nekoliko dana. Njegovu zbrojovku našli smo puno kasnije pokraj jednog mrtvog neprijateljskog vojnika, ruksak smo pronašli u kamenolomu, a pejdžer na cesti za Omanovac. S tog pejdžera su nas danima, dok smo tugovali za našim ratnim drugom izazivali, smijući se i govoreći: \"Komarac vam je odlepršao\" – sjeća se s gorčinom Željko Grgić. No, ima možda u toj zlobi ponešto istine. Komarac i danas slobodno leti nad Slavonijom, dok god živi u sjećanjima suboraca.
