Jedna je ključna opća pouka sukoba između Zorana Milanovića, predsjednika Vlade i predsjednika SDP-a kao stožerne stranke vladajuće koalicije, i Slavka Linića, donedavnog ministra financija u toj Vladi i jednoga od malobrojnih preostalih baruna SDP-a: političke stranke postale su nepodnošljiv izvor nedemokratskih pojava i glavni uzročnik političke krize u hrvatskom društvu.
Takvu svoju ulogu duguju nedemokratskome unutarnjem ustrojstvu i organizaciji, kao i na njima izgrađenim obrascima kolektivnoga i pojedinačnog djelovanja. Političke stranke u Hrvatskoj dijele brojna obilježja krize istorodnih organizacija u mnogima demokratskim državama: osipanje članstva što bi ih tendencijski moglo pretvoriti u političke klanove ili ideološke sekte; smanjenje mobilizacijskih potencijala koje se očituje u sve slabijoj sposobnosti da potaknu građane da sudjeluju u izborima i drugim oblicima konvencionalne političke participacije; gubitak povjerenja građana u to da mogu artikulirati interese društvenih skupina koje nominalno predstavljaju i štititi javne interese; vrlo prošireno nepovjerenje, odbojnost i prezir građana prema njima, njihovim čelnicima i dužnosnicima; slabljenje legitimnosti njihove ustavne uloge u političkom sustavu.
Nitko im ništa ne može
U Njemačkoj, uređenoj državi u kojoj su političke stranke mnogo djelotvornije, odgovornije i pristojnije nego u Hrvatskoj, svojedobno je taj fenomen bio sažet u izrazu „Parteienverdrossenheit“, zasićenost strankama, koja može prijeći u opasniju „Demokratieverdrossenheit“, zasićenost demokracijom. U Hrvatskoj su političke stranke, poglavito HDZ i SDP kao dva nosiva aktera političkog sustava već četvrt stoljeća, opasniji uzročnici krize nego u većini postkomunističkih demokracija zato što su se brzo organizirale i konsolidirale te okupirale gotovo cijeli politički prostor. Izrasle na naslijeđenome povijesnom rascjepu kojemu su u postkomunizmu dodane neke nove svjetonazorske, kulturološke i socijalne dimenzije, one su postale osovina stranačkog sustava koji se u inozemnoj politološkoj literaturi ocjenjivao začuđujuće brzo i postojano konsolidiranim. Dobra strana tog procesa bilo je sužavanje prostora za nagli uspon populističkih i personalističkih organizacija koje su stranačke sustave pojedinih zemalja okretale naglavce, destabilizirale parlamente i vlade te kontaminirale društveni i politički život svojim idejama, aferama i skandalima.
To dobro ilustriraju Italija i Slovenija. Nakon što se početkom devedesetih godina raspao poslijeratni partitokratski sustav koji se temeljio na dva nosiva stupa, Demokršćanskoj i Komunističkoj partiji, u Italiji je nastao prazan prostor u koji je mogao ući bilo tko. Tako je na vlast najprije došao opskurni magnat Silvio Berlusconi sa svojom „poduzetničkom strankom“ Forza Italia. Nakon što je on počeo propadati, na upražnjeno mjesto zasjeo je politički još opskurniji Beppe Grillo s pokretom Pet zvijezda. U Sloveniji se nakon raspada Liberalne demokracije koja je upravljala prvom fazom demokratske tranzicije stranački sustav sasuo, pa se vlasti može dokopati bilo tko. Na prošlim parlamentarnim izborima pobijedila je netom osnovana Pozitivna Slovenija, personalistička organizacija tamošnjeg moćnika Zorana Jankovića. Prije isteka četverogodišnjeg mandata ona se rascijepila na dva krila te sada na vlast juriša bivša premijerka Alenka Bratušek, koja je svoju odcijepljenu političku frakciju prigodno nazvala Savezništvo AB. Brzo je zasjala i jednako brzo propala Državljanska lista, kratkovječna desna centristička organizacija Gregora Viranta, a nastalo je nekoliko organizacija na duboko uzdrmanoj slovenskoj ljevici: uz Savezništvo AB, tu su još Verjamem Igora Šoltesa i Stranka Mire Cerara (SMC). Sve su to personalističke stranke bez jasna ideološkog profila i cjelovita paketa artikuliranih javnih politika. Desne proljećarske stranke uzdrmane su korupcijskim skandalima, ponajprije Slovenska demokratska stranka Janeza Janše, koji bi se zbog pravomoćne presude da je primio mito u „aferi Patria“ ubrzo trebao naći iza rešetaka. U Hrvatskoj dosad nije bilo takvih fenomena i to je zacijelo dobra strana rane konsolidacije dviju velikih stranaka i stranačkog sustava.
No ona ima i loše strane. Uljuljkani u uvjerenju da im nitko ništa ne može jer su dosad uspješno odolijevali svim izazovima s desna i s lijeva, HDZ i SDP postali su zasebni zatvoreni svjetovi. Svoj unutarnji život smatrali su ekskluzivnom stranačkom domenom u koju se nema pravo miješati nitko izvana. „Izvana“, iz državnog proračuna, uzimali su novac za financiranje svojih izbornih kampanja i drugih aktivnosti, ali porezni obveznici od kojih su uzimali taj novac nisu imali pravo riječi kada je posrijedi bio način trošenja tog novca, odnosno način djelovanja stranaka. I posljednji dramolet u SDP-u financiran je javnim novcem. Uistinu, stranke su nalik na kazališne kuće u kojima su gledatelji koji ih plaćaju prisiljeni neprestance gledati loše predstave i nezrele glumce ili posve odustati od odlaska u kazalište. No imajući na umu nedavno katastrofalno iskustvo s HDZ-om i najnovije događaje u SDP-u, očito je da se više ne može po starome. Javnost ima materijalno i moralno pravo zahtijevati da se stranke neodgodivo mijenjaju. Kako bi trebale izgledati prve i hitne promjene?
Partija kao Crkva
Budući da je izvor krize unutarnje ustrojstvo koje se manifestira u tiraniji vođa stranaka i njihove personalne „hunte“, treba potkopati i razgraditi izvor takva modela vlasti. Dva su isprobana načina da se to učini: stranački predizbori i preferencijsko glasovanje. Stranački predizbori znače da u odabiru kandidata koji će se naći na stranačkim listama za parlamentarne izbore, kao i stranačkih kandidata na predsjedničkim izborima, sudjeluju svi članovi stranke. Iskustva su pokazala da taj radikalni inkluzivni model krije u sebi i neke opasnosti – primjerice, utjecaj interesnih skupina i lobija u strankama i izvan njih na proces selekcije kandidata – ali u danim okolnostima to je sredstvo najbržeg razgrađivanja svevlasti vođa. Sve dok vođe, formalno ili neformalno, biraju kandidate za parlamentarne izbore i utvrđuju njihov redoslijed na listama, među dužnosnicima i članovima stranaka razvija se ovisnički mentalitet o njima. To je zorno pokazala i kriza u SDP-u u kojoj su najrevniji branitelji Zorana Milanovića bili pripadnici njegove „ministarske hunte“ – Gordan Maras, Mihael Zmajlović, Ranko Ostojić, Željko Jovanović, Branko Grčić te, navodno, nesvrstana Milanka Opačić – koji nisu došli u Vladu izborima nego voljom vođe pa dobro znaju gdje je izvor njihove „legitimnosti“. I obratno, najviši stupanj neovisnosti o vođi pokazali su oni članovi stranke koji već dugo znaju da više nemaju što očekivati od Milanovića ili oni koji plešu svoje posljednje političko ljeto ili čak posljednje političke dane pod njegovom vlašću u stranci – Davorko Vidović, Marin Jurjević, Tonino Picula, Josip Leko, Davor Bernardić, Rajko Ostojić, Mirando Mrsić i dr.
Oduzme li se predsjednicima stranaka pravo da izravno odlučuju o političkoj, a često i o egzistencijalnoj sudbini članova, mogli bi iz tirana prerasti u pristojne političke čelnike koji vode računa o raspoloženju članstva i građanstva. Usput, indikativno je Milanovićevo razumijevanje pojma stranačkog patrijarha. Ustvrdivši da u stranci može biti samo jedan patrijarh, a to bi prema logici stvari bio on, taj je pojam sakralizirao i izjednačio sa statusom patrijarha u kršćanskim crkvama. No politički pojam patrijarha odnosi se na stare, utjecajne i ugledne članove stranke koji uopće ne moraju imati formalne političke funkcije ili položaje, a obično ih je više od jednoga. Svjesno ili podsvjesno izjednačavanje političke stranke s crkvom, odnosno s vjerskom organizacijom, zacijelo govori mnogo.
Nije pak dostatno pravo odlučivanja o kandidatima na parlamentarnim izborima premjestiti iz ruku vođe u ruke svih članova stranke. Da bi se volja članova makar donekle uskladila s voljom birača, treba „otvoriti“ dosad potpuno zatvorene izborne liste pomoću instituta preferencijskog glasovanja.
Biljana Borzan se ugurala
S obzirom na slabu demokratsku izbornu tradiciju, zasad je dostatno biračima dati jedan ili dva preferencijska glasa koja bi mogli dati kandidatima na jednoj izbornoj listi. Pritom svakako treba ukinuti preferencijski cenzus, to jest uvažavanje rezultata preferencijskog glasovanja samo onda kada su pojedini kandidati dobili određeni postotak – recimo, deset posto, kao na izborima za Europski parlament – od ukupnog broja glasova koje je dobila lista. Smišljen zato da ograniči volju građana i očuva moć vođa stranaka, taj je cenzus omogućio da se u Europski parlament ugura, primjerice, Biljana Borzan, pripadnica najuže Milanovićeve frakcije u SDP-u, koja je dobila mizeran broj preferencijskih glasova, na račun kandidata koji je dobio tri puta više glasova od nje. Naposljetku, nemaju pravo oni koji izjednačavaju stanje u Sanaderovu HDZ-u i Milanovićevu SDP-u. Pobuna protiv Sanadera u HDZ-u buknula je tek nakon što se on samovoljno povukao s položaja predsjednika Vlade i stranke.
Prije toga, nitko se nije usudio i odvažio ni zucnuti javno protiv njega. Svi su mu vjerno služili i u Vladi i u stranci – od Jadranke Kosor preko Davorina Mlakara, Gordana Jandrokovića, Ivana Šukera do Božidara Kalmete, ili samo u Vladi, kao Tomislav Karamarko. Nakon što je otišao, svi su postali heroji borbe protiv Sanadera i sanaderizma Pobuna protiv Milanovića u SDP-u događa se, pak, dok je on i predsjednik Vlade i predsjednik stranke. To je zacijelo rizičniji, odvažniji i pošteniji način političkog djelovanja, lišen uobičajenoga političkog i medijskog cipelarenja vođa nakon što izgube vlast i moć.
Mudracica je to tek sada saznala kad joj se Partija raspada!