Ovaj put Hrvatska nije povukla svog veleposlanika iz Srbije, već je vjerojatno odlučila ignorirati politički groteskno priopćenje srbijanskog ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandra Vulina koje pokazuje da službena politika u Srbiji još ne prihvaća utvrđenja dvaju sudova u Haagu i posve ignoriraju tko je bio agresor, a tko žrtva, tko fašist, a tko antifašist, te da zločini koji su se dogodili u oslobodilačkoj akciji Oluja nisu bili sistemski, organizirani na državnoj razini, već pojedinačni za razliku od onih iza kojih je stajala i agresorska politika koja je dovela do toga da je 250.000 Srba napustilo Hrvatsku.
Dok su još tako svježe rane i sjećanja, mnogima je u Hrvatskoj bolno slušati ministra zemlje koja je iracionalno vjerujući u svoju (para)vojnu nadmoć slala svoje državljane i sunarodnjake u osvajački rat zbog kojeg su u Haagu samo neki pripadnici vojnog i političkog vrha te samo neki počinitelji najtežih zločina osuđeni na više od tisuću godina zatvora, kako danas žrtvi dijeli lekciju o pravnoj državi. Pametnije vam je da se bavite sobom i svojom sudskom praksom, perfidno je aludirao osobito na slučaj Branimira Glavaša, bivšeg ratnog generala kojem je zbog procesnih razloga i to nakon što je izdržao gotovo dvije trećine kazne, ostala na snazi nepravomoćna osuda. Ustavni je sud više od četiri godine rješavao tu ustavnu tužbu, premda mu je politički gledano, sada upravo srbijanski ministar dao za pravo što je godinama, kakva je pretežna percepcija, žmirio na kršenje njegovih procesnih, a time i ljudskih prava. Nekoć su pobjednici pisali povijest pa neopterećeni čak i moralnim pravilima pobjedu "slavili" i zločinima nad poraženima, dok je u vojno-političkim potresima proteklih desetljeća u Hrvatskoj i regiji, a i šire, došlo do takvog narušavanja temelja politike, prava i morala da je postalo posve nevažno tko se branio ili napadao, provocirao ili reagirao... Pobjednici nekoć, pa i danas samo kad su dovoljno veliki i moćni, nemaju nikakvih pa ni moralnih, a kamoli političkih ili pravnih problema čak ni zbog zločina koje su činili nakon pobjede ili ako ih čine iz obrambenih, odnosno antiterorističkih motiva.
Upravo zbog velikih agresija nije zločin u odnosima među državama. I civili u Srbiji u jednom su trenutku bili žrtve takvog selektivnog shvaćanja pravde, a nakon što je i politika koju su sami izabrali takvu pravdu širila oko sebe.
Politika, pravo i etika osobito su na prostoru bivše Jugoslavije, i globalno potpomognuto, nerijetko bili vulgarno instrumentalizirani radi postizanja trenutačnih političkih ciljeva. Amnestija je bila politički opravdana, ali je etički bila pogubna, i za Hrvate i za Srbe.
Politički je razumljivo reakcija dvojice pripadnika srpske manjine koji su ignorirajući presumpciju nevinosti u slučaju Tomislava Merčepa zbog njegove nazočnosti napustila svečanu sjednicu u povodu Dana grada Vukovara, jednako kao i svojedobna aluzija Milorada Pupovca na promenadu Branimira Glavaša po Saboru, ali etički posve neuvjerljivo s obzirom na to da je na čelu stranke srpske manjine još uvijek Vojislav Stanimirović. Isti je uzrok i "čekićanja" ćirilice u Vukovaru. Takve su parcijalne politike koje se ne temelje na općim principima pravde, morala i etike dovele i do toga da ministar zemlje koja je toliko ogrezla u zločinima i njihovu ignoriranju ustvrdi kako neće Hrvatska Srbiji dijeliti lekcije o ratnim zločinima. To stvarno nema smisla.
Točno - nema tko njima držati lekcije o ratnim zločinima - oni mogu podučavati druge kako se zločini rade.!!