Nepravomoćna presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču izniman je doprinos njemačkog pravosuđa našem suočavanju s prošlošću. Bez obzira na ishod. U povijesno-političkoj analizi bivšeg režima korišteni su nalazi znanstvenika specijaliziranih za (jugo)istočnu Europu, danskog profesora Christiana Axboea Nielsena, koji je bio povijesni vještak i na suđenjima u Haagu i Sarajevu, te Bernda Robioneka, docenta sa sveučilišta u Berlinu. Obojica govore “srpsko-hrvatski jezik”, navodi se u presudi.
Neprijatelji sustava
Dok su arhivski materijali u Zagrebu, osobito dosje Đureković, “očišćeni”, u Beogradu su vještaci imali ograničen pristup. Inače, za Robionekove analize tajnih službi bivše države, Ivan Lasić, iskusni djelatnik Službe državne sigurnosti BiH, a u vrijeme likvidacije Stjepana Đurekovića pomoćnik šefa jugoslavenske policije Stane Dolanca, rekao je da je shvatio više nego i on sam.
Najveći značaj nalaza vještaka je u tomu što je prvi put netko neutralan sa znanstvenim kriterijima izrekao povijesne istine o bivšoj državi i tajnim metodama rada represivnog aparata sve do organiziranih likvidacija, kao u slučaju Brune Bušića i niza drugih. Dok je Josip Broz Tito i na susretu s ruskim predsjednikom Vrhovnog sovjeta Leonidom Brežnjevom govorio o tomu kako Jugoslavija poštuje zakone, vještaci su našli literaturu za djelatnike tajnih službi u kojima se govori o protuzakonitom načinu rada. I likvidacija iseljenika kao neprijatelja socijalističkog sustava u kvaziratnom stanju imala je za djelatnike sigurnosnih službi prednost pred načelom zakonitosti, obrazlažu njemački suci. U direktivi s oznakom državna tajna, koju je 1972. potpisao Tito, govori se o “specijalnom ratu” neprijateljske emigracije protiv Jugoslavije i Njemačkoj (SRNJ) kao glavnim područjem njezina okupljanja.
Jednopartijski jugoslavenski sustav sažeto je prikazan sve od Drugog svjetskog rata, kad su prakticirane staljinističke metode, do 1966. kad je svrgnut drugi čovjek Jugoslavije Aleksandar Ranković, nakon čega dolazi do izvjesne liberalizacije, pa do raspada SFRJ. Obrazlaže se značaj Hrvatskog proljeća, masovnog pokreta za poštovanje hrvatske tradicije i samobitnosti, spominju studentski prosvjedi 1971., te da je impuls svemu dan 1967. potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Intervencijom neprikosnovenog vođe Tita pokret je ugušen, brojni vođe uhićeni, zlostavljani i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne zbog verbalnog delikta.
Nakon smrti Tita 1980. i porasta cijena nafte zbog rata Iraka i Irana, u SFRJ dolazi do gospodarske krize i jačanja tenzija između centralista (Beograda) i liberala (Zagreba). Nemiri su i na Kosovu jer i Albanci traže veću samostalnost. Ekonomija SFRJ ovisila je o uvozu nafte, a nestašica je deviza koje stižu pretežno od turizma, pada moć dinara i raste nezaposlenost, osobito mladih koji ne vide perspektivu jer potječu iz obitelji izvrgnutih nasilju, samovolji i represiji režima te im je pristup socioekonomskim resursima povezan s njihovom narodnošću. U SRNJ dobivaju azil. Iseljeničke organizacije u SFRJ tretiraju kao neprijatelje i za borbu protiv njih država ucjenama i prijetnjama vrbuje iseljenike. Time se bave sve do raspada SFRJ, što dokazuje razrada Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR BiH iz travnja 1987. na 22 stranice: “Suzbijanje rada inozemnih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije” u kojoj se navode mjere psihičkog pritiska, uznemiravanja, zastrašivanja i dezinformacije ekstremista u svrhu podrivanja i razbijanja iseljeničkih skupina.
Đureković je pobjegao iz SFRJ u travnju 1982. Dolanc je zamjerao hrvatskoj tajnoj službi što se nije bavila njime, pa je od tada “osoba godine” u akciji “Brk”. Ulazi i u fokus istrage o Ini, ali režim u Beogradu nije našao dokaze iako bi rado svalio krivnju za krizu na menadžere i hrvatski politički vrh. Mustač je Dolancu iznio pesimističnu procjenu Đurekovićeva djelovanja, jer su zabilježeni njegovi kontakti s ekstremistima, a imao je ambiciju ujediniti iseljenike. Njegov publicistički rad priča je za sebe. U Udbinim zapisima stoji da je Tita prikazao amoralnim i pokvarenim jer je prevario narod, a diskreditira i druge ličnosti i režim. Najavio je i nove romane s informacijama skupljenima za lova i večera s najvišim moćnicima Jugoslavije.
Obični smrtnici
Dolanc je pročitao sve njegove knjige, povjerio se Mustaču, i pitao otkud mu informacije koje nisu mogli imati obični smrtnici.
Mustač je u listopadu 1982. izvijestio Savjet za zaštitu ustavnog poretka o slučaju Ine i Đurekovića kao najvažnijeg sigurnosnog pitanja, te o njegovoj neprijateljskoj aktivnosti, a 1. lipnja 1983. (Đureković je ubijen 28. srpnja 1983.) i o namjerama ekstremističkih organizacija da izvedu niz “diverzantsko-terorističkih i ostalih akcija u zemlji i u inozemstvu (osobito u turističkim područjima) kako bi ometali turističku sezonu”. Sud je utvrdio da je likvidacija u inozemstvu, zbog mogućih vanjskopolitičkih posljedica, morala biti odobrena na saveznoj razini. Dokazi su ukazali na Dolanca, dok je priprema i provedba bila na Mustaču i Perkoviću kao “oficiru za vezu” Krunoslava Pratesa, zasad jedino pravomoćno osuđenog.
>> Sud uručio pisanu presudu Perkoviću i Mustaču, počinje rok za žalbu
Dali VL nema nešto pametnije pisati-pa ovo manje više sve znamo, izvjestite nas sa točnim lokacijama gdje su Tito i njegovi krvnici pokopali tih par stotina tisuča ljudi.