Nekidan se suprug vrati iz kvartovskog kafića u kojem inače svako jutro pije kavu i čita novine te se pohvali da je oko podneva popio Tomislav (pivo). “Kako to?”, pitam. “Čovjek koji tu stalno zalazi častio je sve u kafiću. Inzistirao da se nešto popije”, odgovara mi i odmah objašnjava. Nakon deset godina natezanja po sudovima čovjek je uspio vratiti svoj stan. Nesretnik je prodavao stan, a kupca je pustio u posjed iako mu je isplatio samo manji dio svote. Kada je došao red da mu uplati ostatak, kupac je promijenio bravu i prisvojio stan tvrdeći da ništa ne duguje. Prošlo je cijelo desetljeće dok sudovi nisu konačno presudili i lopova izbacili van. Pa kako čovjek ne bi častio!? Zna on da će mu trebati još godine i godine dok preko sudova ne naplati stanarinu od nesuđenog kupca stana, ali si je barem nakratko dao razloga za slavlje. Dogodovština iz kafića sasvim je slučajno vremenski koincidirala s objavom Pregleda stanja u području pravosuđa u Europskoj uniji za 2014. godinu. A ima se što i vidjeti: nakon dvadeset godina neprestanog reformiranja pravosuđa, ulaganja u suce i njihovu neovisnost, pisanja zakona, povećavanja proračuna i kojekakvog peglanja zbog ispunjavanja uvjeta za primanje u članstvo EU, hrvatsko je pravosuđe i dalje na europskom dnu.
Po učinkovitosti smo na dnu ljestvice zemalja EU, tu se krećemo po brzini rješavanja sporova, po percepciji neovisnosti pravosuđa također smo zadnji uz Rumunjsku, Bugarsku i Slovačku, ali zato spadamo u europsku sredinu kada se mjeri novac koji izdvajamo za pravosuđe, kao i trud uložen u edukaciju sudaca. U europski vrh spadamo pak po broju sudaca. Imamo 45 sudaca na sto tisuća stanovnika – dvaput više od europskog prosjeka. Govorimo li o plaćama, također nije loše. Prvostupanjski sudac u Hrvatskoj ima plaću 2,3 puta veću od prosječne, dok je sudac Vrhovnog suda plaćen pet puta više od hrvatskog prosjeka. Istina, Vlada je nedavno donijela odluku kojom se sucima smanjuje osnovica za izračun plaća. No šestpostotno smanjenje koje će suci osjetiti na isplati za travanj nema veze s pravosuđem, već je posljedica rebalansa proračuna i nužnog rješavanja proračunskog deficita. Što je za njih i dobro jer, kada bi se suce plaćalo po učinku, teško bi bilo odrediti koliku plaću zaslužuju oni koji su deset godina presuđivali o povratku stana njegovu vlasniku s početka priče.
Doista je poražavajuće da je Hrvatska opet među najlošije ocijenjenim državama po učinkovitosti i percepciji neovisnosti pravosuđa u EU. No još je gore što na to nitko u Hrvatskoj nije trepnuo. Nekoliko šturih izvještaja objavljenih u novinama, nekoliko komentara i to je sve! Predsjednik države Ivo Josipović kaže da ga izvještaj Europske komisije ne iznenađuje. Iz Ministarstva pravosuđa poručili su da ni oni nisu zadovoljni, a Udruga sudaca kaže da izvješće ne treba promatrati selektivno “jer u njemu svatko može pronaći ono što mu odgovara”. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti što bi u izvješću odgovaralo vlasniku stana koji je deset godina čekao da dobije crno na bijelo da je oteta nekretnina njegova?! Valjalo bi čuti i to što bi rekao predsjedniku Udruge sudaca Đuri Sessi da je kojim slučajem imao priliku replicirati na njegovu tvrdnju kako ne stojimo loše po duljini trajanja sudskog spora “jer smo u okvirima od tri godine, koliko je razumnim odredio Europski sud za ljudska prava”. A kako bi tek reagirao na opasku da bi izvješće, osim s pravnog, trebalo promatrati i s političkog i sociološkog aspekta jer smo u europskom vrhu po broju sudskih sporova? Predsjednik sudačke udruge, naime, kazao je kako “nije normalno da u maloj zemlji prednjačimo u broju sporova po glavi stanovnika”.
I koju bi sad pouku iz svega trebao izvući spominjani vlasnik stana? Da čeka još deset godina dok sud ne odluči da mu se ima platiti korištenje stana ili da sluša Sessu, okani se suda, a rentu naplati šakama?
>> Božićni time out – je li to duh pape Franje ili samo zatišje pred buru?
Danas je Hrvatska ono sto je Albanija bila prije 30 godina. Stvarno idemo napred ....