Poslovica kaže da su oni koji povijest ne pamte, osuđeni ponavljati je. No, što s onima koji je ponavljaju baš zato što je pamte? Punih osam godina prošlo je od izbornog sučeljavanja tadašnjeg vladajućeg premijera desnog centra s izazivačem iz SDP-a. Mlad, obrazovan, elokventan i neopterećen prošlošću, Zoran Milanović, koji je tek koji mjesec ranije došao na čelo stranke, trebao je predstavljati novo, postkomunističko lice hrvatske socijaldemokracije.
To svježe lice na političkoj sceni trebalo je biti kapitalizirano u vidu izborne pobjede, naročito s obzirom na već vidljive konture korupcijskih afera vladajuće garniture. Ipak, Ivo Sanader izvukao je asa iz rukava, ponudivši građanima da po nakaradno niskoj cijeni otkupe državni manjinski udjel dionica Hrvatskog telekoma – tada najprofitabilnije tvrtke u državi. Više od 300 tisuća Hrvata i Hrvatica iskoristilo je tu ponudu, mnogi od njih državši dionice u posjedu tek nekoliko sati prije nego što su ih, uz dvoznamenkasti profit, prodali stranim institucionalnim investitorima. U toj euforiji hrvatskog poduzetničkog sna, rijetki su glasovi razuma, među kojima i autor ovog teksta, upozoravali da se zapravo radi o nepravednoj redistribuciji društvene imovine u ruke povlaštene nekolicine.
Ni Milanović, ni njegov sukandidat Ljubo Jurčić nisu se snašli, a njihovu izbornom rejtingu presudio je Jurčićev prijedlog uvođenja poreza na kapitalnu dobit – harača na cjelokupni sloj Sanaderovih instant-kapitalista. Četiri godine nakon tog bolnog poraza Milanović se ipak domogao vlasti, uvelike baš zato što je uvjerio birače da će vladati dijametralno suprotnim načinom od Sanadera. Koliko je u tome bio uspješan vjerojatno je stvar subjektivnog dojma birača, no čovjek koji je veći dio svog mandata potrošio držeći filipike protiv svojih prethodnika sve više podsjeća upravo na Sanadera. Dapače, čitajući o Vladinoj najavi da priprema javnu ponudu dionica Hrvatske elektroprivrede, mnogi će se zapitati jesu li se vratili u 2007.
Djelomična privatizacija i izlazak na burzu nacionalne elektroenergetske kompanije sama po sebi nije ideja koju a priori treba odbaciti. HEP-u bi svježi kapital za širenje u regiji dobro došao, a barem djelomična depolitizacija upravljanja koja bi se dogodila ulaskom privatnih investitora umanjila bi mogućnost ponavljanja bizarnih situacija poput smjenjivanja tri uprave tvrtke od 2011. do danas. Ipak, kada se takav proces iznenada organizira usred izborne godine, ideja da je njegova motivacija boljitak HEP-a jednako je uvjerljiva kao i nekadašnje Sanaderove tvrdnje da se IPO-ima Ine i HT-a želi unaprijediti upravljanje tim tvrtkama i sačuvati ih u hrvatskim rukama. Kako takvi pokušaji završe svojedobno su zorno prikazali hrvatski branitelji koji su, svom domoljublju usprkos, dionice Ine koje im je država ustupila za dobru cijenu isporučili mađarskom MOL-u.
Neki bi pak mogli zagovarati ulazak mirovinskih fondova u vlasničku strukturu HEP-a, kao nekog oblika hibridne privatizacije. Ipak, svi oni koji misle da je vlasnička kombinacija mirovinaca i države idealan upravljački miks trebali bi obratiti pozornost na trenutačno stanje u kutinskoj Petrokemiji. Utoliko, vlasnička budućnost HEP-a kompleksno je pitanje na koje bi uskoro mogao biti ponuđen vrlo jednostavan odgovor. Dakako, brojni su političari tijekom povijesti naklonost birača kupovali sličnim aranžmanima – možda je najčuveniji primjer nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher koja je nakon rekordno niske popularnosti zbog masovnih otkaza u rudarskoj industriji drugi mandat izborila omogućivši građanima da jeftino otkupe državne stanove u kojima su živjeli. Dakle i kupovina naklonosti birača javnom imovinom je legitimna politička strategija, ako je to sredstvo za provedbu reformi. U Milanovićevu slučaju, kao i nekoć kod Sanadera, to je tek alat za zadržavanje statusa quo. Da bi pobijedio HDZ, postat će poput HDZ-a. Je li to SDP-ova izborna strategija?
>>Milanović prije izbora priprema dokapitalizaciju HEP-a preko IPO-a
>>Burza čeka IPO državnih tvrtki
pod hitno treba organizirati referendum o zabrani prodaje/privatizacije strateških firmi poput HEP-a, Hrvatskih šuma itd. inače će nam se dogoditi ista situacija kao sa INA-om, Plivom, bankama itd.!