Može li se izmjeriti junaštvo? Postoje li manje ili veće junačke smrti? Peru Parića sustigla je, nema u to sumnje, ova potonja. Jer kako drukčije nazvati tu snagu koja te izdvaja iz gomile, koja te tjera da ideš prsima na cijevi i da padneš pokošen rafalom kako bi dobio metak umjesto nekog drugog negoli junaštvo. A u ratu je, kažu i danas oni koji su ga poznavali, jurio kao lud.
Zato su Tigrove i predvodili ljudi posebna kova, kao što je bio njihov \"Pero od Požege\", široka slavonska duša, kako su ga zvali. U ratu je, znaju to najbolje vojnici, najvažnije povjerenje, osjećaj da ti suborac štiti leđa i onda kad to ne znaš, a Pero je bio jedan od njih.
Slušali ga i voljeli
U 1. gardijsku brigadu, legendarne Tigrove, stigao je početkom proljeća 1993. godine, no nije prošlo mnogo kada je – već dogodine u travnju – preuzeo dužnost zapovjednika desetine, da bi već početkom 1995. godine bio imenovan zapovjednikom voda. Mnogo je vojnika prošlo kroz Tigrove, ali prisjetiti se Pere suborcima polazi za rukom od prve, i 18 godina poslije.
– Kada danas razmišljam o Peri, najprije se sjetim da mu se mogao povjeriti svaki položaj, da se na njega uvijek moglo osloniti, na svakom terenu. Zato je i tako brzo, što inače nije čest slučaj, napredovao od običnog vojnika. U samo godinu dana postao je sposoban voditi ljude. I ljudi su ga slušali. Rekao bih, i voljeli ga. Takvi su Slavonci, uvijek okruženi ljudima, uvijek je to bio smijeh i uvijek se odnekud čula pjesma. Bio je naš Pero veseljak, pa ga se rijetko moglo vidjeti samog. Ali najviše od svega kad pomislim na njega, pamtim tu njegovu dobrotu. Bio je poseban čovjek – kazao je u dahu suborac Tomislav Milovac, ondašnji zapovjednik satnije s Velebita, odakle Peru i najbolje pamti.
U vojnoj evidenciji, u dokumentaciji pod njegovim imenom, datum odlaska iz Tigrova ostat će zapisan 1. svibnja 1995. godine, no otamo ga je, kažu, mogla otjerati samo smrt. Tako je i bilo. Sustigla ga je prvog dana operacije Bljesak, u selu Roždanik u općini Novska, prisjeća se suborac Darko Šporčić, jedan od Tigrova.
– Rasporedili smo se u četiri grupe na prvoj liniji. U jednom trenutku neprijatelj je primijetio kretanje naše pričuve i snažno udario po nama. Ostalo nas je samo desetero: nas devet i Pero Parić. A njih? Bilo ih je više od sedamdeset. Bila je to neravnopravna borba prsa o prsa u kojoj smo izgubili našeg Peru, a dvojica su naših suboraca u istoj akciji ranjena – kazao je Perin suborac i zapovjednik Darko Šporčić, koji se radije prisjeća trenutaka dok je njegov prijatelj bio živ i vremena koje su zajedno proveli na Velebitu, na Tulovim Gredama, u bitki za Maslenicu.
Najbolji odlaze
– Od njega, dobričine, mnogi su mogli učiti o poštenju, ali izgleda da najbolji među nama neminovno odlaze. Sjećam se i toga da je Pero znao reći da nikoga ne mrzi, pa ni Srbe, da je u rat otišao samo braniti svoje. Bio je to momak koji je iznad svega volio Hrvatsku, iznad samoga sebe, iznad obitelji, koju nije stigao ni steći jer je otišao tako mlad – rekao je suborac iz Tigrova Darko Šporčić.
Samo je netočno da je postao zap.desetine u travnju 1994 ,,Ja sam ga postavio za zap.desetine 21.08.1993. za zap,desetine