Dr. Ranko Rajović jedan je od najpopularnijih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece. Osnivač je Odsjeka za darovite Nikola Tesla centar (NTC), a NTC program učenja namijenjen svoj djeci danas se provodi u 20 država.
Ovaj internist po struci bio je i predsjednik Mensina svjetskog odbora za darovitu djecu. Sa suprugom i četvero djece živi u Novom Sadu. No, sljedeći tjedan, 26. studenog, dolazi u Zagreb te će u organizaciji Ordinacije.hr i Večernjeg lista održati dva predavanja u hotelu Antunović pod nazivom "Roditelji, probudite se! Greške se teško popravljaju!".
Što vas je ponukalo da prestanete raditi kao liječnik i okrenete se proučavanju razvoja djece?
Godinama sam proučavao neurofiziologiju (REM fazu spavanja i neuroendokrinologiju) i shvatio da mnoga otkrića iz medicine nemaju praktičnu primjenu u pedagogiji. Radio sam s darovitom djecom u okviru Mense, osnovao Odsjek za darovite Nikola Tesla centar i primjenjivao s Urošem Petrovićem nove metode učenja, nalik na igru. Vidio sam da djeca tako brže i lakše uče. Nakon nekoliko godina uslijedili su pozivi iz obrazovnih institucija u kojima sam držao predavanja, s njima istraživao i sve više shvaćao probleme učitelja. Čuo sam da sve više učenika ima razvojne smetnje, da imaju problem s koncentracijom i počeo sam proučavati sve aspekte razvoja djeteta i obrazovanje. To je bila prekretnica. Morao sam odlučiti hoću li se više posvetiti primjeni medicine u pedagogiji ili nastaviti raditi kao internist. Izabrao sam ovo prvo i bila je to dobra odluka.
NTC program je dobio priznanje svjetske Mense za edukaciju...
To je zapravo nagrada za doprinos razvoju društva u cjelini. NTC program se nakon šest godina primjene provodi u 20 država, a u sedam ima akreditaciju ministarstva obrazovanja. Namijenjen je svakom djetetu, djeci s razvojnim smetnjama i darovitoj djeci. Reproduktivno učenje je najniža razina učenja i to moramo mijenjati. Možda je ono nekad bilo dobro, dok je broj informacija bio ograničen. Išlo se u školu 8-12-16 godina i naučeno se primjenjivalo do kraja života. No, danas najtraženija zanimanja nisu ni postojala prije deset godina. To znači da sada moramo pripremati djecu za zanimanja koja još ne postoje.
pravilo za moju djecu bilo je: ako pola sata gledaju ekran, sat vremena su na igralištu
U Hrvatskoj u osnovnim školama imamo oko 50 posto odlikaša. Je li to realno?
Velik broj odlikaša nije u skladu s istraživanjima koja sam radio u Sloveniji, Srbiji i Češkoj. Ta istraživanja sada provodim s kolegama u Hrvatskoj i Italiji. Rezultati govore da učitelji misle da je svaka nova generaciju učenika sve slabija kad se gleda rječnik, motorika, opće znanje, matematičko-logične sposobnosti. Ima učenika koji su genijalni, ali generalni dojam je da je sve više učenika sa smanjenim sposobnostima. Nije realno da ima toliko odlikaša.
Vodeća britanska znanstvenica Athene Donald ustvrdila je da barbike udaljavaju djevojčice od znanosti i inženjerstva jer dovode do pasivne igre. Slažete li se s njom i je li izbor igračaka važan u razvoju djece?
Mozak se intenzivno razvija u prvim godinama pa je igra izuzetno važna za razvoj kognitivnih sposobnosti. Izbor igračaka i vrsta igre odgovoran je posao za roditelje. Najbolje su igre u pokretu, kada dijete trči, skače, kad mora misliti (školice, gumi, pikule, igre skrivača...). Istina je da igra lutkama može biti pasivna, ali ako dijete koristi krpice, presvlači lutku, razmišlja, priča s njom, to je korisna igra. Bolje su igre u pokretu, ali bih ipak dopustio djevojčicama da se povremeno igraju lutkama.
Zašto su darovita djeca osjetljivija od prosječne i zašto je IQ djeteta – briga roditelja?
Darovita djeca uviđaju brže od ostale djece uzroke i posljedice, no nekima od njih ne odgovara reproduktivno učenje i neće postići uspjeh u školi. U vrtiću sam petogodišnjake pitao: "Što je to, ide svuda, a ne izlazi iz kuće." Većina je odgovorila da je to pas jer je pas privezan lancem za svoju kuću i može ju vući za sobom. Objasnio sam im da je pas u tom slučaju izašao iz kuće. Na kraju su se sjetili da je to puž. Ispričao sam im da puževe možemo naći u šumi kad pada kiša, kao i gljive koje narastu za dva, tri dana.
Nakon sedam dana ispričao sam im priču o dva miša koja su se sakrila od pljuska ispod jedne gljive, ali bilo je mjesta samo za jednog. Nakon tri dana prolazili su istim putem, počela je jaka kiša i oba miša su se sakrila ispod te gljive. Odgovorili su da je gljiva narasla poslije kiše. Tako provjeravam funkcionalno znanje kod djece. Isto pitanje o miševima postavio sam u drugom vrtiću petogodišnjacima, ali nisam im rekao da gljiva raste poslije kiše. Jedno dijete mi je odgovorilo: "Miševi ništa nisu jeli tri dana pa su se smanjili." Genijalan odgovor, ali u školi bi mu vjerojatno učiteljica rekla da nije točan. I ako se to ponovi nekoliko puta, genijalno dijete postaje frustrirano. Moramo poticati razmišljanje i povezivanje informacija i to možemo početi s djecom u dobi od tri, četiri godine. To najbolje mogu raditi roditelji. Zato su oni prvi i najvažniji učitelji i zato je IQ djeteta – briga roditelja.
Medvjediće djeca trebaju imati, ali za njihov razvoj korisnije su igre u pokretu, školica, gumi...
Djeca iz Europe zaostaju na PISA testovima u odnosu na vršnjake iz istočne Azije?
To zaostajanje je sve veći problem i ne postoji pravi odgovor. Jedan od odgovora je rana stimulacija. U istočnoj Aziji jako se vodi računa o ranoj stimulaciji i puno se radi s djecom. U Europi nažalost još ima stručnjaka koji ne shvaćaju važnost rane stimulacije, koja nije opterećivanje djeteta ako je doživljava kao igru. Djeca iz istočne Azije imaju bolje funkcionalno znanje u odnosu na vršnjake iz Europe. Testiraju se učenici s 15 godina i jasno je da će oni biti ekonomski produktivni za 15 godina. U posljednje vrijeme pojedini su stručnjaci iz Europe počeli govoriti da PISA test baš i nije važan. No države poput Finske i Njemačke govore da je on pokazatelj razvoja države za 20 godina.
U suvremenom društvu djeca su sve manje u prirodi, a sve više pred TV-om ili na internetu. Koliko to odvajanje od prirode može koštati djecu i roditelje?
Mi smo dio prirode i ljudi su kreirani za hodanje. To je naša važna karakteristika, koja je pomogla u razvoju mozga. Kretanje pozitivno utječe na razvoj mozga. Što da očekujemo ako djeca ne hodaju? Svjedoci smo da neki roditelji guraju djecu u kolicima do druge, treće godine. Malo vremena provodimo s djecom u parkovima, u prirodi, pa nema prirodnih oblika kretanja (uzbrdo, nizbrdo, provlačenje, ravnoteža...) koji pozitivno utječu na razvoj mozga. Nekretanje je jedan od razloga što su pojedine strukture u mozgu kod djece smanjene, što dovodi do trajnog slabljenja kognitivnih sposobnosti.
Otac ste četvero djece. Kako ste vi odgajali djecu?
Puno smo vremena provodili u prirodi. Znali smo na planini provesti nekoliko dana u drvenoj kućici bez struje i vode. Imali smo izvor 40 metara od kuće, štednjak na drva i djeca su gotovo sve sama radila. U potrazi za gljivama ponekad smo prelazili po pet, šest kilometara... U stanu su se djeca mogla igrati, trčati, skakati po krevetu, a gledanje TV-a sveli smo na minimum. Pravilo je bilo: ako pola sata gledaju u ekran, to znači sat vremena na igralištu. Sat vremena gledanja u ekran značilo je da idu dva sata na igralište... I tu smo našli neku našu granicu – pred TV-om su bili oko sat vremena dnevno. Moderna tehnologija je danas korisna, treba nam TV i kompjutor, ali moramo naći pravu granicu za dijete, onu koja pridonosi njegovu sveukupnom razvoju.
Istraživanja pokazuju da se danas djeca slabije obrazovanih i siromašnijih roditelja teško izdižu iznad stupnja obrazovanja roditelja. Zašto?
Moguće je da na to utječe prije svega kvalitetno predškolsko obrazovanje, a obrazovaniji roditelji više se bave djecom, što je važan faktor u kasnijem uspjehu u školi i životu. Ne mislim tu na rano učenje čitanja i pisanja, nego na poticanje ukupnog motoričkog i kognitivnog razvoja. Važno je znati što sve utječe i pomaže razvoju djeteta, ali i što sve blokira ili oštećuje njegov razvoj.
Opet crno-bijelo pojednostavljivanje... Tzv. štrebanje ima svojih koristi za razvoj mladog mozga: njime dijete razvija vlastite metode memoriranja koje će mu kasnije u životu i te kako dobro doći plus razvija općenito sposobnost memoriranja, a na kraju dosta toga i zaista zapamti i nauči. Inače "obožavam" ovakve nazovistručnjake koji se uvijek uhvate djece i njihova razvoja. Djeca izistočne Azije, usput budi rečeno, pod tolikim su pritiskom zbog prevelikih očekivanja svojih roditelja i društva da pucaju po svim šavovima. Samoubojstva su među njima normalna pojava. Među onima koji prežive takav sustav odgoja i obrazovanja bit će vjerojatno dobro obučenih stručnjaka, ali pitanje je kakvih ljudi.