Proslava 1. maja vuče korijenje iz zahtjeva američkih sindikata 1884. godine da se donese zakon o osmosatnom radnom vremenu, poznate tri osmice - 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati sna. 1886. veliki štrajk radnika Chicagu 1. maja digao je na noge 80.000 radnika. 200 ih je poginulo u sukobu sa policijom, dok su osmorica osuđena na smrt vješanjem.
U Njemačkoj je ove godine sindikalni moto za proslavu 1.maja „Više vremena za solidarnost“ u kojima su glavni osvrti na integraciju koja će jedino uspjeti ako se zagovaraju jednaka prava za sve zaposlene, uz već dugogodišnji moto „Jednaka plaća za jednak rad“. Naime, firme koje posuđuju radnike uzimaju postotke te se dogodi da, recimo, radnik koji je zaposlen od tvrtke koja posuđuje radnike u autoindustriji, na primjer, za jednako vrijeme i jednak posao dobije drastično manju plaću od radnika direktno uposlenog.
Kada gledamo iz današnje perspektive, 132 godine poslije radničkih prosvjeda u Chicagu, radnik je još uvijek obespravljen i ponižen i sredstvo je pomoću kojeg poslodavac dolazi do kapitala, a propale ekonomije u kojima je ogroman broj nezaposlenih jednostavno poslodavcima idu na ruku da iskorištavaju radnike.
Sindikatima kao da ponestaje snage, kao da su zaboravili da moraju poticati na socijalni dijalog sprječavajući ucjenjivanje radnika, te pokazati kako se uzdignuta čela bori za radnička prava u današnjim modernim sustavima. I sam sam dugogodišnji sindikalista metalaca u Njemačkoj i dobro znam kako se teško izboriti za pravo radnika, ali nije nemoguće, te kroz moj politički rad posebnu pažnju posvećujem zahtjevima radnika. Jer upravo ono što me razlikuje od drugih političara u Bundestagu je to da me radnička i sindikalna struja iznjedrila. “Držimo se zajedno, inače nećemo uspjeti“ - rekao je njemački imigrant August Spies na prosvjedu u Chicagu što i dan danas većina to ne shvaća, da samo zajedništvom i solidarnošću se može prosperirati.
Nekada je 1. maj odjekivao jasnim porukama i mirisao na roštilj i potoke piva. Danas u brojnim propalim ekonomijama parole skoro pa nema tko da nosi, a tehnološki višak slavi praznik rada. Pitamo se je li apsurdno slaviti praznik rada u zemlji gdje vlada epidemija nezaposlenosti, a veliki postotak ljudi živi na kruhu od jučer.
Kada gledamo na situaciju u Hrvatskoj i položaj radnika, pitamo se je li prikladno čestitati praznik rada društvu koje ima 380.000 nezaposlenih ili kako čestitati praznik rada radnicima koji dobivaju plaću 2.500 kuna ili je uopće ne dobivaju. Da li čestitati praznik rada majki koja radi nedjeljom, a tu plaću od svibnja možda će dobiti tek na jesen. Da li onda čestitati praznik rada samo 200.000 zaposlenih koji dobivaju preko 8.000 plaću ili čestitati hrvatskim milijarderima i preko stotinu milijunera.
Politički lideri, lijevo desno orijentirani, pohitat će za 1. maj u gradske parkove i podijeliti besplatni grah, okrenut ćevap i u eter će izbaciti par floskula. Radnicima će se baviti jedan dan, a sutra će već većini radnika radni dan trajati duže od 8 sati. A zbog toga se, zamislite, prosvjedovalo prije primitivnih 132 godine u Chicagu.
Za radnika je 1. maj kao za vjernika blagdan. Kako vjeru treba živjeti svaki dan, a ne samo za blagdane, tako i radnička solidarnost mora biti prakticirana kroz cijelu godinu, a ne samo za praznik rada. A mi političari smo dužni stvarati društvene i političke okvire tako da svi ljudi imaju dobar posao i na taj način naše prvomajske govore kroz godinu živjeti i sprovoditi.
>> Juratović: Nesporazume između Hrvatske i Srbije rješavati razgovorima
>> Zastupnik Bundestaga Juratović podupro Krichbauma oko hrvatske blokade
Čudna je to računica. Hrvatska ima 4,3 miliona stanovnika, a 1,27 miliona zaposlenih, znaći da je nezaposlenih 3 miliona, a ako odbijemo još nekih 470.000 na proračunu ispada da 800.000 ljudi hrani Hrvatsku