– Teško mi je. Nemam s kim razgovarati i kome reći svoje tajne. Nema me tko naučiti stvarima koje te samo otac može naučiti.
Riječi su to Matije Milića. Jedva da mu je 18 godina. Toliko je bilo i njegovu ocu kad je počeo Domovinski rat.
Javio se u vojsku mimo znanja majke koja je bila u Švicarskoj, a kojoj je odlazak u 1. gardijsku brigadu Tigrove pravdao riječima: "Kako bih se ja vratio nazad u Hrvatsku kad bih otišao usred rata?"
Matijin otac Dejan Milić pravomoćno je, naime, na zagrebačkom Županijskom sudu osuđen na devet godina zatvora zbog zločina koji, Milić tvrdi, nije počinio.
– Nadam se da ću se jednog dana probuditi i reći da je to sve to bio samo san ružan jer sve drugo nije vrijedno – kaže Milić.
Dejan Milić pravomoćno je, naime, u veljači ove godine proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona i otpremljen je na odsluženje kazne u Lepoglavu. Osuđen je da je 18. prosinca 1991. zajedno pokojnim Dubravkom Leskovarom, Ivanom Grgićem, Zdravkom Plesecom i Željkom Belinom krenuo prema kuću Petra Mileusnića u Novskoj, postupajući zajedno i po prethodnom dogovoru da ubiju sve koje u toj kući zateknu.
Pitao sam oca zašto je riskirao život za državu kad mu ona sudi, a on mi je rekao: " Nadam se da ću se jednog dana probuditi i reći da je to sve to bio samo ružan san"
Tada su iz automatskih pušaka ubijene Vera i Goranka Mileusnić i susjeda Blaženka Slabak, a Mileusnić je ranjen.
Na pravomoćnu presudu Vrhovnog suda Milić je posredstvom odvjetnika Marina Ivanovića podnio ustavnu tužbu zbog, između ostalog, povrede ustavnog načela jednakosti prava i povrede prava na pravično suđenje.
– Osjećam se samim i izdanim, a smatram da je ovo politički montirani proces u kojem su morali naći žrtvene janjce – poručuje.
Miliću je, naime, za isti događaj već suđeno i presuđeno. I to tri puta. Prvi put 1992. godine na Vojnom sudu kada je primijenjen tada važeći Zakon o oprostu prema svim počiniteljima u različitim fazama postupka. Ili bi tadašnje tužiteljstvo odustajalo od daljnjeg postupka ili bi se donosila oslobađajuća presuda ili bi bio primijenjen Zakon o oprostu – to je bio slučaj kod Milića.
Kazneno djelo tada se kvalificiralo kao ubojstvo i pokušaj ubojstva.
Sredinom 90-ih dolazi do zahtjeva za obnovom postupka, odnosno privatne tužbe Petra Mileusnića. Mileusnić daje iskaz tada nadležnim institucijama u kojima navodi da su ga tukli, mučili i zlostavljali, da su njegovoj ženi prerezali grkljan, kćer ubili pucnjem u čelo, a susjedi odrezali prst kako bi se domogli prstena dok su joj prije toga u gusta gurali zapaljeni kraj cigarete.
Godine 2010. počinje suđenje na Županijskom sudu u Sisku. Kazneno se djelo sada kvalificira kao ratni zločin. Iskaz Petra Mileusnića u kojem se spominje mučenje i sakaćenje, a koji je značio nove okolnosti zbog kojih je uopće i pokrenuta nova istraga i optužnica za taj slučaj, na sudu je pobijen, a okrivljenici oslobođeni.
Ovaj sud je nakon provedenog postupka utvrdio da u konkretnom slučaju nije moguće suđenje za drugo djelo jer ono proizlazi iz istih činjenica, odnosno činjenica koje su u biti iste, stoji u prvostupanjskoj odluci suda u Sisku kojim su Željko Belina, Dejan Milić, Ivan Grgić i Zdravko Plesec oslobođeni.
– Već nakon provedene istrage, državno odvjetništvo je zbog znatnog odstupanja oštećenika Petra Mileusnića od njegova iskaza podignulo optužnicu koja više nije sadržavala onu veću kriminalnu količinu postupanja četvorice okrivljenika koja bi upućivala na zaključak da su okrivljenici kao pripadnici Hrvatske vojske civile ubijali, mučili i nečovječno postupali, a što je prema stajalištu Vrhovnog suda bilo od odlučnog utjecaja na odluku da se istraga provede za kazneno djelo raznog zločina – navodi sutkinja Snježana Mrkoci.
Dejan Milić i supruga Sandra nakon presude u Sisku
No, Vrhovni sud 2012. godine ukida presudu za Belinu i Milića i vraća ih na ponovno suđenje. A protiv dvije osobe, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, prihvaća oslobađajuću presudu.
Suđenje se ponavlja na Županijskom sudu u Zagrebu koji je lani u svibnju Milića i Belinu proglasio krivima za ratni zločin. Vrhovni je sud presudu potvrdio.
– Kriminalna aktivnost optuženih Željka Beline i Dejana Milića opisana u činjeničnom opisu optužbe Vojnog tužitelja u Zagrebu nije sadržavala nužne konstitutivne elemente kaznenog djela na čiji bi progon Republika Hrvatska bila obavezna prema odredbama međunarodnog prava te sam prvostupanjski sud u tom dijelu uopće nije bio u prilici odlučivati o takvom kaznenom djelu (odlukom o stvarnoj nenadležnosti suda). Također, treba istaknuti da niti tada ovlašteni tužitelj te konstitutivne elemente koji se odnose na postupanje optuženika protivno određenim normama međunarodnog prava tada nije ugradio u činjenični opis kaznenog djela. Upravo s obzirom na izloženo obustava kaznenog postupka pozivom na Zakon o oprostu nije valjani pravni temelj za primjenu ustavnih odredaba o zabrani ponovnog suđenja – pravdao se Županijski pa kasnije i Vrhovni sud.
No, veće količine kriminalnog djela nema. Od opisa mučenja i zlostavljanja odustalo je već i državno odvjetništvu u Sisku, a ne sadrži ga ni optužnica po kojima je bilo suđeno. Zaključak suda o postojanju veće kriminalne količine tijekom postupka nije utvrđena i nepostojeća je u u optužnici temeljem koje je donesena presuda.
Županijski pa zatim i Vrhovni sud time, ističe odvjetnik Ivanović, prekoračuje optužnicu. Problem s kojim se ovdje srećemo je sljedeći:
Vrhovni sud razdvojio je činjenično biće na dva dijela. Jedno je gdje je prihvatio da je ovaj postupak 1992. meritorno završen, a to je prema dvojici suoptuženika odnosno prema Ivanu Grgiću i prema Zdravku Plesecu, dok prema dvojici prema kojima je primijenjen Zakon o oprostu, odnosno Miliću i Belini, nije prihvatio to tumačenje.
Primjena Zakona o oprostu nešto je čime se pravomoćno okončava pravosudni postupak, a to Vrhovni sud nije prihvatio u slučaju Milića i Beline, pojašnjava Milićev odvjetnik Marin Ivanović. Kaže kako je jedan od temeljnih razloga za Ustavnu tužbu taj što žele pokazati da je ustavno načelo jednakosti pred zakonom važeće za sve.
I doista, Ustavni sud u odluci UIII / 543 / 1999 navodi kako odluka o oprostu ima identičan značaj kao i oslobađajuća presuda. Istovremeno, Vrhovni sud u slučaju ubojstva HTV-ova snimatelja Gorana Lederera zauzima dijametralno suprotan stav. Uvažava Zakon o oprostu, te kaže da se ne može pokretati novi postupak protiv njegova ubojice Milana Zorića jer je slučaj već presuđen. Zorić je, treba istaknuti, bio pripadnik srpske paravojske, a u TV kamere se pohvalio da je preciznim hicem iz snajpera ubio Lederera.
Gardist Milić dozvoljava da je iz puške koja mu se našla u rukama pucano.
Tijekom postupaka, naime, prema dostupnim materijalnim tragovima, nije bilo moguće zaključiti iz kojih je sve oružja pucano i tko je pucao iz kojeg oružja. Ne može se tvrditi da su dostavljena zrna ispaljena iz dostavljenih pušaka kao niti da su na bilo koji način povezana s vještačenim čahurama, kazao je sudski vještak Vojin Maštruko. Ukratko, ne može se znati koji je hitac ubio koju osobu. Teoretski, možda niti jedno zrno iz puške koju je imao Milić nije usmrtio niti jednu od žrtava.
Sporna je i jedna čahura koja nije bila vještačena. Sud je zauzeo stajalište da je to nebitno te da su u kući tri osobe pucale: Leskovar, Belina i Milić. Leskovar je pokojni, a Milić i Belina su osuđeni. Sud je također zauzeo stajalište da je Milićev pristanak bio i taj da je počeo pucati.
Dejan Milić priznaje nesporno činjenično stanje. Osobe su stradale, poginule i žao mu je zbog toga, a ispričao se i danas pokojnom Petru Mileusniću. No ne priznaje da je u kuću oštećenoga došao s namjerom i po prethodnom dogovoru da "likvidiraju sve koje u kući zateknu".
Tvrdi kako Vrhovni sud iskrivljuje činjenice. – Sud je napravio u tekstu minornu grešku, ali u sadržaju vrlo bitnu grešku kad je iskazu jednog od svjedoka pripisao pomak vremenskog uključivanja mog branjenika gospodina Milića – pojašnjava Ivanović.
Vrhovni sud u presudi od veljače ove godine Željku Belini u usta stavlja rečenicu: "Do mene je došao Leskovar zajedno s Milićem" A koju Belina nikad nije rekao, već: "Po mene je došao 18. 12. došao Leskovar i rekao da ima dojavu za četničko gnijezdo u kući Mileusnića."
Svi iskazi u postupku, a koji ničim nisu osporeni niti su bili upitni, kazuju kako su Belina, Leskovar, Plesec i Grgić prije samog događaja pili i bili u alkoholiziranom su stanju. Sudjeluju u raznim događajima, a prolaze kroz cijelu Novsku od mjesta Bročice do kuće oštećenoga. To je put od oko tri kilometra. A Milić im se pridružuje tek na 300 metara od kuće i to zašto? Milić je bio na straži kad mu je došao zapovjednik D. Prša i rekao da su u gradu primijećene osobe koje su u alkoholiziranim stanju i zapovijeda mu da ih vrati na tamo gdje su bili smješteni.
Od svih poznavao je samo Pleseca. Dolazi zadnji, najmlađi je, a oni su od njega i snažniji. Odlučuje poći s njima.
Ne zna koji je cilj odlaska u tu kuću. Tamo je već ranije bio pretres u kojem je pronađeno oružje, no tamo su vojnici znali dobiti i kavu i rakiju. Njemu se prezentira da se ide popiti kava, tvrdi, a nitko ne spominje likvidaciju. Ulaze u kuću, u kući gori svijeća. U jednom trenu, kaže, svijeća se ili ugasila ili prevrnula te je čuo pucanj sebi iza leđa s lijeve strane.
Kako je prije sudjelovao u pretresu iste kuće kada je pronađeno oružje, Milić je osjetio opravdan pojačani strah. Došlo je kaže, do nekontroliranog pucanja, a on ni danas nakon više od 20 godina od nemilog događaja ne može ni potvrditi ni demantirati da je povukao obarač.
Vrhovni sud toj obrani nije povjerovao, nego i dalje ustraje u supočiniteljstvu Iako su odlukom istog suda iz veljače 2012. dvojica "supočinitelja" oslobođena te ustraje na detaljima mučenja i na taj način prekoračuje optužnicu u kojoj su opisi mučenja izbačeni. – Ovdje je riječ jednostavno o pravnom tumačenju. Je li zakon isti za sve ili nije? Ako je netko oslobođen ili je prema njemu primijenjen Zakon o oprostu, što u konkretnom slučaju u predmetu Lederer je, onda treba nastaviti primjenjivati isti slučaj i zakon mora biti isti za sve– kaže Ivanović.
Problem je sto on nije kriv i to ne govorim kao supruga nego znam svaku recenicu sudskog spisa. Mog supruga maltretiraju 20 god vrijedaju ga po novinama kao da je koljac a nije pocinio nista od toga. Je ljudi su ubijeni od toga nitko ne bjezi, ali iz cije puske nikad nije dokazano, mucenja i zlostavljanja nije bilo i dokazano je da nije bilo.Sta je on napravio krivo to sto je sa 18 god otisao u Tigrove, sto je prosao sva ratista, sto se sa gelerima bori i danas i sto ga hapse i pustaju kako kojoj garnituri vlasti odgovara. S druge strane biti u ratu u stalnom strahu za svoj zivot kad dnevno oko vas pada tisuce granata kakvi mogu biti vasi zivci i psiha.Treba malo sagledati sve aspekte ovoga, uostalom moj suprug nije nikad poreko da je bio u toj kuci i izrazio je svoje zaljenje zbog svega , ali optuziti ga za takvo zvjerstvo je van svake pameti i zato cemo se i u Strasbourgu boriti za svoju pravdu.