navigacija Hrvatska
Vukovarski heroj

Priča o dragovoljcu u tuđini koji nema grob

U Vukovaru je bio ranjen 9. studenoga, a na Ovčari ga je ubio čovjek koji mu je iz džepa uzeo zadnji novac koji je imao

Foto: Damir Radnić

“Donijela sam zemlju s Ovčare iz Vukovara kako bih zasadila biljku koju ću staviti uz sliku svoga sina. Tu ću biljku nazvati Nada, u nadi da se ljudska ludost nikada više neće ponoviti i da nitko nikada neće zaboraviti Vukovar. Nikada. Nadam se tome”, napisala je potkraj prošle godine Lyliane Fournier u pismu zahvale nakon što je otišla iz Hrvatske za koju je život dao njezin sin, vukovarski branitelj Jean-Michel Nicolier.

Majka primila odličje

Majka francuskog dragovoljca kući je ponijela jake, neizbrisive slike: iz ruku predsjednika Ive Josipovića tada je na Pantovčaku primila odličje Reda Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo njezina sina, prvog odlikovanog među 500 hrvatskih branitelja stranih državljana, a kasnije tog dana koračala je vukovarskom Kolonom sjećanja, prvi put boraveći u gradu u kojem je 25-godišnji mladić pronašao pa izgubio sebe, dok su joj prilazili i grlili je njoj nepoznati ljudi, suborci njezina sina.

Dvadeset godina nakon njegove smrti, Hrvatska se odužila francuskom dragovoljcu. Lyliane Fournier vratila se kući spokojnija nego što je bila kad je ovamo stigla, shvativši da Jean-Michel nije gost samo u njezinim molitvama. No, kao da susret s vrhovnim zapovjednikom, postumno odličje ili prijava u registar branitelja, gdje njegova imena predugo nije bilo, nekim ljudima nisu bili dovoljni da mladom Francuzu vrate dug, pa je iz pera književnice Nevenke Nekić ovih dana izišao i roman “Jean ili miris smrti”, intimna pripovijest o sudbini dragovoljca u ratnom vrtlogu njemu daleke i nepoznate zemlje. Jer, Jean-Michel u svom je domu u francuskom Vesoulu vidio kadrove ranjene Hrvatske i osjetio Božji poziv, pa ga ni majka nije uspjela spriječiti. Njoj je rekao: “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”

Točno 20 godina poslije, u siječnju 2011. Nevenka Nekić vidjela je dokumentarni film Višnje Starešine “Zaustavljeni glas” koji se bavio jednim drugim vukovarskim herojem, Sinišom Glavaševićem. No, kadrovi na marginama ovog filma ostavili su je bez daha. Snimljeni su kamerom francuske televizije, čiji su reporteri u podrumu vukovarske bolnice pronašli ranjenog sunarodnjaka koji odbija pobjeći pred nadolazećom vojskom.

“Više puta predložili su mi da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u zlu”, rekao je nekoliko sati prije smrti, prije nego što je odveden na Ovčaru, gdje su ga četnici samljeli udarcima.

Snimaju i dokumentarac

No, čudesna mirnoća i osmijeh s njegova lica Nevenku Nekić potpuno su obuzeli, stoga je alarmirala prijatelja Antuna Ivankovića, predsjednika Udruge dr. Ante Starčevića iz Tovarnika, s kojim je idućih deset mjeseci bespoštedno tragala za njegovim korijenima sve dok nisu pronašli Lyliane i doveli je u Hrvatsku.

Beskrajno dirnuta sudbinom mladog idealista, profesorica Nekić u svoj je roman, osim majčinih pisama, utkala i dokumentarnu građu sa suđenja u Beogradu i Vukovaru, novinske članke iz lokalnog, francuskog medija koji je početkom ratnih 90-ih pratio majčinu potragu za sinom, imaginarni dnevnik mladog vojnika, ali i vrlo osobne emocije.

– Imao je dušu nježnog i čestitog čovjeka. Jean je moj sin, kao i svoje majke – rekla nam je autorica ne krijući da je iznimno teško pisala ovaj roman, koji će čitatelji moći potražiti u svim knjižarama nakladne kuće Verbum, u muzeju Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica te u Spomen-domu Ovčara. A majka Lyliane, ona je jednostavno ushićena.

– Nakon dolaska u Hrvatsku i Vukovar potkraj prošle godine moj se život posve izmijenio. Iznenađena sam što je o mom sinu svjetlo dana ugledala i knjiga, posvećena njegovu životu i tragičnoj smrti u Vukovaru 1991. godine. Radujem se što će se roman prevesti i na francuski jezik, a kako doznajem, u tijeku je i snimanje dokumentarnog filma o Jean-Michelu u produkciji naših prijatelja iz Udruge dr. Ante Starčevića iz Tovarnika – rekla je majka koja će, dok ne dočeka dan kad će svom sinu na grobu moći zapaliti svijeću, doticati zemlju koju je donijela s Ovčare.

Majčinu najveću bol stoga je autorica romana Nevenka Nekić opisala sljedećim riječima: “Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko od Dunava, naći ćeš čarobni ključ jednoga sna. Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.”

Vlakom sam stigao u Zagreb 1991. i odmah

Vlakom sam stigao u Zagreb 1991. i odmah otišao na ratište

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, gradiću na istoku Francuske. Nakon završetka gimnazije našao se na raskrižju puteva: tražio se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio kako Hrvatska pati i tada shvatio što je njegovo poslanje.

U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se dragovoljac i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu stigao u Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala, gdje su vođene bitke “prsa o prsa”. Prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i herojstvo u obrani grada. Majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud: “Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima.”

Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana kasnije iz bolnice je odveden na Ovčaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje je Francuz. Nije se krio, javio se. Polumrtvog od batina, metkom ga je dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, gradiću na istoku Francuske. Nakon završetka gimnazije našao se na raskrižju puteva: tražio se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio kako Hrvatska pati i tada shvatio što je njegovo poslanje.

U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se dragovoljac i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu stigao u Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala, gdje su vođene bitke “prsa o prsa”. Prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i herojstvo u obrani grada. Majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud: “Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima.”
Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana kasnije iz bolnice je odveden na Ovčaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje je Francuz. Nije se krio, javio se. Polumrtvog, metkom ga je dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

Registracija
  • Stari Cinober Stari Cinober

    05.06.2012 u 13:28h

    Jean - Michel, hvala ti!
    0 0% 0
  • tric tric

    05.06.2012 u 13:14h

    Navik on živi ki zgine pošteno!
    0 0% 0
  • karambita karambita

    05.06.2012 u 09:28h

    Pa ovaj Francuz nije bio u Vukovaru da bere jagode..i on je mozda isto ubio nekog na drugoj strani
    0 0% 0
  • Stari Cinober Stari Cinober

    05.06.2012 u 13:28h

    Jean - Michel, hvala ti!
    0 0% 0
  • tric tric

    05.06.2012 u 13:14h

    Navik on živi ki zgine pošteno!
    0 0% 0
  • karambita karambita

    05.06.2012 u 09:28h

    Pa ovaj Francuz nije bio u Vukovaru da bere jagode..i on je mozda isto ubio nekog na drugoj strani
    0 0% 0