Ako je izgubljena bitka, nije izgubljen rat, stara je izreka na kojoj svoj optimizam temelje i posrnuli poduzetnici Višnja i Zdravko Pevec. Nedavni gubitak parnice protiv države, prema raspoloženju u kojem smo ih zatekli, ni najmanje ih nije obeshrabrio. Dok čekaju nastavak teške i neizvjesne pravne borbe, nakupljenu gorčinu liječe fizičkim radom u poljodjelstvu i vinogradarstvu kojima se već dulje intenzivno bave. Prethodnih dana vrijeme su provodili intenzivno radeći u svojim vinogradima u Donjim Mostima i Čepelovcu pokraj Đurđevca na obroncima pitome Bilogore. Tamo smo ih i zatekli dobro raspoložene, pune optimizma i radnog elana.
– Mi smo oboje rođeni i stasali na selu i još kao djeca smo naučili raditi i radimo cijeli svoj život. Tako je i danas i na to smo ponosni – ističe Zdravko dok uzima mali predah od košnje i špricanja loze. Mladi vinograd u Čepelovcu prostire se na oko dva hektara i u njemu je šest tisuća trsova u nas malo poznatog, ali u svijetu iznimno cijenjenog shyraza. U onom u Donjim Mostima površine od oko hektar i pol Peveci uzgajaju graševinu, chardonnay, muškat i cabernet sauvignon. Dok sjeda u hlad za drveni stol pokraj stare, ali obnovljene i lijepo uređene klijeti, Zdravko s ponosom ističe kako su upravo prije koji dan iz Erduta dovezli prve količine svoga novog „zlata". Riječ je o prve tri tisuće boca shyraza i chardonnaya dobivenih berbom iz 2012. Tek su sada dovoljno odležali i spremni za punjenje i kreću na tržište. Peveci su za njih lani, kako s ponosom ističe, na poznatoj Sabatini, ocjenjivačkoj izložbi vina na Hvaru, dobili ne samo pohvale nego i odličja.
Povratak u biznis
U sadnju vinograda krenuli su još 2007. godine. Plan im je bio vrhunska vina plasirati u hotel Picok, koji je tada još bio u njihovu vlasništvu, te u restorane svojih trgovačkih centara diljem Hrvatske. No nakon poslovnog kraha plan je postao neostvariv. Budući da vinograde ipak nisu izgubili, proizvodnja vina ostala im je kao jedna od mogućnosti za kakav-takav povratak u svijet poduzetništva, ali i puno više od toga. Naime, kako Višnja svjedoči, upravo su radom u vinogradu, koji im je sada postao i strast, liječili rane.
– Rad u vinogradu za nas je u neku ruku bio psihoterapija. Dok radiš, ne razmišljaš o boli i nepravdi koja te je snašla – iskreno priznaje te dodaje kako je upravo rad taj koji ih opušta i vraća u život.
Njih su, kaže, od malih nogu učili da se samo radom može nešto stvoriti i toga se i danas drže. Nakon poznatog posrtanja, ostali su bez poslovnog carstva koje su sami stvorili. Počeli su u maloj garaži, praktično od nule. U manje od dva desetljeća stvorili su trgovački lanac koji se iz Hrvatske proširio u BiH, Srbiju i Makedoniju i u najboljim danima zapošljavao gotovo četiri tisuće ljudi. Blještavilo poslovnog uspjeha i glamur koji ih je pratio sada su već daleko iza njih. Izgubljeni mir danas pronalaze na velikom i lijepo uređenom imanju u rodnom kraju u Donjim Mostima, dvadesetak kilometara od Bjelovara. Tamo su se sada vratili nekadašnjem životu, kojim su živjeli prije uzleta u poslovne visine.
– Danas živimo i radimo kao potkraj 80-ih. Obrađujemo oko 70 hektara zemlje na kojima, uz pšenicu i uljanu repicu, proizvodimo i kukuruz, koji ide za proizvodnju tjestenine za svjetski poznatu talijansku tvrtku Barilla, a od ove godine počeli smo saditi i grah, koji smo posijali na manjoj površini – ističe Zdravko te dodaje da su, kao i svi ostali poljoprivrednici, od države dobili i poticaje.
Teška pravna bitka
Sve što proizvedu plasiraju preko obrta registriranog još 2007. Sreća je, kaže, da je registriran na sinove Danijela i Davorina jer, da je drukčije, ostali bi i bez toga.
– Sve su nam uzeli što smo stvorili, ali ne mogu nam uzeti ponos – ističe priznajući da ipak nisu odustali od povratka u biznis i o tome i danas intenzivno razmišljaju.
Svjesni su, kaže, da više nikada neće moći stvoriti tako veliku i poznatu tvrtku, no smatraju se dovoljno sposobnim da, uz bogato iskustvo i brojne poslovne kontakte, za neko vrijeme ponovno stvore respektabilnu tvrtku.
– Vidim se u poduzetništvu, svakako – više je nego jasan Zdravko, koji otkriva koliko je jaka želja za povratkom u poslovni svijet. No, na tom putu čeka ih i teška i neizvjesna pravna borba. Podsjetimo, kao odgovor na kazneni postupak koji je 2010. pokrenut protiv njih, Peveci su 2012. posegnuli za privatnom tužbom. U parničnom postupku tužili su državu tražeći odštetu od čak 502 milijuna kuna. Smatrajući se žrtvama urote, pokušali su dokazati da su na nezakonit način ostali bez svog poslovnog carstva tvrdeći da tvrtka nije ni trebala otići u stečaj. U tužbi su naveli i niz argumenata kojima su željeli dokazati da su u samom stečajnom postupku učinjeni ozbiljni propusti koji su išli na njihovu štetu. Općinski sud u Bjelovaru s tim se nije složio i nedavno je odbacio tužbu. Osim gubitka parnice, dosuđeno im je da moraju podmiriti i troškove postupka koji su zbog astronomskog odštetnog zahtjeva dosegnuli iznos od čak 400.000 kuna. No, presuda je ipak nepravomoćna, pa Peveci ne gube nadu.
– To nas nije obeshrabrilo i nećemo odustati. Tim visokim troškovima ne opterećujemo se jer ih ne moramo platiti do pravomoćnosti presude, ali mi o porazu ionako ne razmišljamo. Naši su odvjetnici uložili žalbu i nastavljamo pravnu bitku iako smo svjesni da će ona biti duga i iscrpljujuća – ističe Zdravko.
Peveci se jednostavno ne mogu pomiriti s činjenicom da su u stečajnom postupku potpuno razbaštinjeni. U parničnom postupku nadali su se da bi sud mogao zatražiti nova vještačenja i reviziju, no to se ipak nije dogodilo. I danas tvrde da je zadržana dobit od oko 400 milijuna kuna, koju je u kaznenom postupku u svom opsežnom nalazu potvrdio i knjigovodstveni vještak, nešto na što su kao vlasnici tvrtke imali puno pravo. Stečajni postupak lišio ih je svih prava, a da za njih stvar bude još gora – ostali su čak i bez zaostalih plaća i otpremnina od oko 800.000 kuna, za koje se u medijima tvrdilo da su im isplaćeni. No to nije jedini novac bez kojeg su ostali. Naime, kako s gorčinom ističu, znatna novčana sredstava su im skinuta i s privatnih računa.
– Kad su došle teškoće davali smo osobna jamstva pa su se neki dobavljači naplatili tako što su, nakon što je tvrtka blokirana i nije izvršavala obveze, novac skinuli s naših privatnih računa. To samo govori koliko smo bili naivni i do zadnjeg dana vjerovali da tvrtku možemo izvući iz problema. Tada još nismo shvaćali da su „pravi igrači" već odredili našu propast – s grčem na licu ističe Zdravko.
Ironični osmijeh pojavio se i na Višnjinu licu.
– Da smo mislili na sebe, kako nam neki spočitavaju, novac bismo podigli i osigurali se. Spremili bismo ga u „čarapu" i nitko nam ga ne bi uzeo – ističe ogorčeno.
Ovako su im, kaže, u premetačini kuće pokupili do zadnje lipe oduzevši im ukupno oko 300.000 kuna.
Osim u krugu obitelji, gorčinu danas liječe i među prijateljima. Danas ih više nemaju kao nekada, no većina onih koji su u vrijeme slave bili uz njih, kažu, i nisu bili prijatelji, nego tek „pijavice" koje su ih sisale i uz njih bili samo iz interesa.
– Muka koju smo proživjeli pomogla nam je da shvatimo tko su nam pravi prijatelji i to je iskustvo koje smo, istina, skupo platili, ali koje nam je dragocjeno – ističe Višnja te dodaje da upravo zahvaljujući pravim prijateljima proizvode i vrhunsko vino. Naime, upravo je prijateljstvo to koje ih veže s ljudima iz vinarije u Erdutu, bez čije pomoći ne bi dosegli kvalitetu vina kakvom se danas mogu pohvaliti.
Iako zvuče pomalo patetično, silno se trude pokazati da su, unatoč svojoj kalvariji, ostali čvrsti te da ih nada da će iz svega na kraju izaći kao pobjednici nije napustila.
Nismo mi lopovi
– Unatoč svemu, mi i dalje vjerujemo u pravdu i u našu pobjedu. Pravda je spora, ali dostižna – optimistično ističe Zdravko te dodaje da se pravdi i konačnoj pobjedi ipak ne nada na hrvatskom, nego tek na europskom sudu. No, to ih ni najmanje ne zabrinjava jer motiva u pravnoj borbi im ne nedostaje.
– Mi nikada nismo bili sirotinja i nismo od onih koji su iz opanaka uskočili u cipele. I Višnjina i moja obitelj bile su bogate i prije nego što smo krenuli u posao u kojem smo stvorili svjetski poznatu tvrtku. Naše obitelji i mi čitav smo život radili i stvarali. Iako mnogi možda neće u to vjerovati, ali u borbi koju sada vodimo novac za nas nije motiv. Uvijek smo ga imali i nikada nam nije nedostajao. Motiv je nešto drugo. Mi želimo dokazati da smo oštećeni, ali prije svega želimo sprati ljagu sa svoga imena jer nikada nismo bili lopovi. Za razliku od onih koji su nas uništili, mi nikome ništa nismo uzeli i sve smo stvorili svojim radom – s naglašenom gorčinom ističe Zdravko.
Ipak, Peveci svoju nevinost tek trebaju dokazati jer kao što je poznato, kazneni postupak u kojem ih se tereti da su oštetili tvrtku i državu za oko 14 milijuna kuna, a zbog čega su proveli i pola godine u istražnom zatvoru, još nije okončan. Doduše njihov odvjetnički tim predvođen Veljkom Miljevićem već je nakon iskaza knjigovodstvenog vještaka najavio oslobađajuću presudu. No ako i ne bude takva, Peveci se ionako uzdaju u europsko pravosuđe.
>>Presuda tek u lipnju, a Peveci već znaju ishod
>>Dobit Peveca od 15 milijuna kuna raspoređuje se na rezerve
>>Zdravku i Višnji odbijena tužba kojom su od države tražili odštetu od 502 milijuna kuna!
Pevec je uništen jer je postao ozbiljna prijetnja stranim trgovačkim lancima pogotovu kada se počeo širiti u "regiji" i krenuo u vlastite proizvodne pogone. Sprega korumpirane politike, sudstva i stranih interesa uništili su trtku u usponu a pod smiješnim i nebuloznim optužbama izvlačenja novca iz vlastite trtke.