Borislav Mikelić (76), višegodišnji generalni direktor tvornice Gavrilović, bivši političar, član CK SKH i CK SKJ i premijer tzv. RS Krajine, govori o poznatom poduzeću koje je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća privatizirala, zapravo, dobila obitelj Gavrilović.
Unatoč tome, Gavrilovići u procesu arbitraže koja se vodi u SAD-u od Hrvatske traže još 300 milijuna eura, a Milanovićeva vlada uzvratila je istragama i optužbama za ratno profiterstvo.
Borislav Mikelić, danas umirovljenik, tvrdi da su Gavrilovići 60-ih godina prošloga stoljeća prodali ime brenda, a 90-ih ga "kupnjom bez dinara" opet stekli.
Pogodba sa starim Gavrilovićem
"U predvečerje Drugog svjetskog rata tvornica Gavrilović imala je oko 320 zaposlenih. Zato što je tvornica bila pod kontrolom NDH, vlasti su Đuru Gavrilovića, oca sadašnjeg vlasnika, osudile na doživotnu robiju 1945. I on je otišao u zatvor u Staru Gradišku", kazuje Mikelić, koji je 1980., kad je postao generalni direktor Gavrilovića, preuzeo i obveze prema Gavriloviću, koji je prodao brend. No, kako je do toga došlo. Nakon što je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata proveo u zatvoru u Staroj Gradišci, komunističke vlasti pustile su Gavrilovića jer im je trebao da organizira proizvodnju u PIK-u Vrbovec. No, on je poslije iskoristio priliku i s malodobnim sinom Đurom III. (sadašnjim vlasnikom) pobjegao u Austriju, gdje je dobio državljanstvo.
U međuvremenu je 1951. obnovljen stari pogon tvornice Gavrilović pa je proizvodnja porasla na 9,5 tisuća tona mesa i mesnih prerađevina godišnje. Kako je tržište raslo, 1960. godine odlukom Saveza komunista, počela je izgradnja nove tvornice Gavrilović s pogonima izvan grada Petrinje.
"Nakon odluke o gradnji, Đuro Gavrilović je 1963. podnio tužbu protiv mesne industrije Gavrilović Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Tada je to bila jako ozbiljna stvar: imaš tisuću zaposlenih, a proizvodnja je 9,5 tisuća tona godišnje. Uprava Gavrilovića obratila se saveznoj vladi, koja je odredila specijalnog savjetnika Bartoša da je zastupa. I počeli su pregovori u Beču između Paje Manojlovića, tadašnjeg generalnog direktora Gavrilovića, i Bartoša s Đurom Gavrilovićem. To su bili maratonski pregovori koji su trajali do 1967. Završeni su pogodbom da se Đuri Gavriloviću isplati 7,5 milijuna dolara, što je do zadnjeg dolara isplatila mesna industrija Gavrilović uz pomoć savezne vlade", kazuje Mikelić.
Sukladno pogodbi, Đuro Gavrilović mogao se vratiti u Hrvatsku i raditi u tvornici Gavrilović. Amnestiran je, a republička vlada Hrvatske dodijelila mu je kuću na Kaptolu. "Dobio je 1968. status pomoćnika generalnog direktora za tehnologiju s plaćom generalnog direktora te je na posao u Petrinju dolazio svaki dan iz Zagreba svojim volkswagenom", iznosi Mikelić.
Gavrilović, prema Mikeliću, pogodbom mesnoj industriji u Petrinji "nije prodao samo imovinu nego i ime".
"Ja sam naslijedio sporazum i maksimalno ga poštovao. I više od toga. Gavrilović je od mene poslije tražio neke intervencije. Kao znak pažnje i zahvalnosti, došao je k meni jedno jutro i izvadio trideset originalnih recepata i rekao: – Ovo pripada vama! Ne Gavriloviću! Imao je predratne recepte, koji su originalni i koji su i danas kod mene u Beogradu. Nikada nigdje nisu upotrijebljeni. Ni njegov sin nema te recepte. On mi je te recepte dao kao pokretaču i tvorcu velikog i uspješnog Gavrilovića. Bila je to simbolika jer smo mi na čelu s dr. Škobićem već tada imali 320 recepata. Mi smo starog Gavrilovića nadmašili u struci i proizvodnji", kazuje Mikelić, dugogodišnji prvi čovjek Gavrilovića.
Mikelić je rođen u Potkozarju rujna 1939. Otac mu je kao partizan stradao 1942. na Kozari, a majka teško ranjena kad je imao samo godinu i pol. Iako je bio ratno siroče, napravio je veliku karijeru.
"To je bio početak životne golgote koju sam prolazio. Kad je otac poginuo, s majkom, koja je bila ranjena, bio sam u poznatom velikom zbjegu Srba na Kozari... Poslije osmogodišnje škole, nakon rata, upućen sam u đačke domove u Sloveniji i Hrvatskoj u kojima sam proveo 13 godina. Bio sam u Mariboru, Celju, Zagrebu i onda u Petrinji", priča Borislav Mikelić, koji je u grad koji će ga obilježiti, kao i on njega, došao sa sedamnaest godina.
U Petrinji se, uz školovanje, bavio sportom, hrvanjem i nogometom, igrao je i bio kapetan u Mladosti. Godine 1960. otišao je u JNA "služiti narodu". Kao specijalac 1961. godine bio je na osiguranju konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu. Studirao je u Zagrebu i stekao zvanje grafičkog inženjera.
Usto, dodatno se na tečajevima obrazovao kao ekonomist, proučavao je organizaciju rada poduzeća kako bi mogao voditi složene sustave. Kad se vratio iz vojske, izabran je za predsjednika omladine Petrinje te je vodio tiskaru. Poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971., kao podoban partijski kadar, postao je sekretar Komiteta općine Petrinja. Na toj se funkciju zadržao do 1976., nakon čega je četiri godine bio predsjednik općine Petrinja.
U trenutku kad je 1980. imenovan generalnim direktorom, Gavrilović je proizvodio 17 tisuća tona mesa i mesnih prerađevina godišnje, a tvornica je bila skinuta s liste izvoznika za Europu i za SAD jer tada nije udovoljavala kriterijima. "Povećali smo proizvodnju sa 17 tisuća tona godišnje na 40 tisuća tona, a 1989. Gavrilović je postao najmodernija tvornica s rekordnom proizvodnjom od više od 50 tisuća tona mesa i mesnih prerađevina", govori Mikelić. Pogoni Gavrilovića imali su 1989. 7,5 tisuća radnika i šest tisuća kooperanata. "Dnevno smo izvozili na tržište SAD-a jedan kontejner ili 25 tona šunke", hvali se Borislav Mikelić.
Rekordna proizvodnja i izvoz
Osim toga, Gavrilović je tada postao najveći opskrbljivač hotelskih kuća na Jadranu, najveći opskrbljivač hranom JNA, koja je 80 posto svojih potreba kupovala od Gavrilovića. Usto, tržište cijele Jugoslavije, osim slovenskog, bilo je pokriveno Gavrilovićevim proizvodima. Sve je to, kaže Mikelić, "postigao disciplinom, higijenom i tehnologijom", ali i s ljudima, stručnjacima kojima se okružio, poput dr. Davora Škobića.
"Razvili smo i organiziranu proizvodnju stoke, imali smo 36 veterinara. Na Baniji i Kordunu imali smo organiziran tov 100 tisuća komada svinja godišnje, što do tada nije bio slučaj. Gavrilovićev sustav bio je zasnovan na konceptu 'od brazde do stola'. Stimulirali smo seljake, davali im odojke, imali smo četiri reprodukcijska centra odojaka", objašnjava Mikelić, koji je 80-ih godina kao direktor dobivao svjetska priznanja.
Od 832 klaonice iz kojih se iz Europe izvozilo na tržište u SAD-a, američka inspekcija je za Gavrilović ustvrdila da je na prvom mjestu po tehnologiji i higijeni. Izvoz iz Gavrilovića 80-ih je godina samo rastao. Više od 25 posto proizvodnje išlo je u izvoz. Gavrilović je bio toliko moćno poduzeće da je moglo biti generalni sponzor Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. te Univerzijade u Zagrebu 1987. Petrinju su od milja zvali Gradić Peyton. Međutim, rat je sve zaustavio. Iako je bio član CK SKH, Mikelić se tijekom demokratskih promjena 1990. razišao s Ivicom Račanom. "Formirao sam Socijalističku partiju Hrvatske, stranku jugoslavenske orijentacije. Smatrao sam da takvom strankom mogu pomoći u spašavanju velikog kombinata koji se zove Gavrilović", kazuje Mikelić. Međutim, poslije osnivanja stranke Mikelić je stradao u prometnoj nesreći kraj Hrvatske Kostajnice. Liječen je na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu.
"Dok sam bio na liječenju, posjetili su me hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i njegov pomoćnik Josip Perković. Kazali su da su to učinili sa znanjem Stipe Mesića koji je bio u Predsjedništvu SFRJ. Tada me posjetio i direktor vanjske trgovine Gavrilovića, gospodin Hamdija Malić", prisjeća se Mikelić. I dok je on ležao u bolnici, na VMA, njegovi protivnici tražili su da da ostavku na mjesto generalnog direktora.
"Inspektori SDK vršljali su po Gavriloviću. Tada su se dogodile i podjele među radnicima na nacionalnoj liniji. Dolazi do sabotaže, netko je ubacio staklo u šunku za izvoz u SAD pa su nam Amerikanci vratili 25 kontejnera i skinuli Gavrilović s liste izvoznika. To je bila golema šteta. Netko je čak i to sebi dopustio kako bi srušio generalnog direktora", priča Mikelić.
'Gavrilović nije uplatio ni marke'
Kad se oporavio od ozljeda u prometnoj nesreći, krajem 1990. vratio se u Petrinju. "Boljkovac i Perković rekli su da će učiniti sve što je u HDZ-ovoj vlasti da ne dođe do napada na Gavrilović. Dogovoreno je da ne bude opstrukcija poslovne politike, poslovnih banaka i da se stiša medijska kampanja protiv Gavrilovića i mene", otkriva Mikelić.
Međutim, u naelektriziranoj političkoj atmosferi, posebno u Petrinji, dogovor između Boljkovca i Mikelića nije se mogao poštovati. Događaji koji su uslijedili odvijali su se munjevitom brzinom. Na pomolu je bio rat.
A kad je u Petrinju ušla hrvatska specijalna policija kako bi spriječila pobunu, netko je iz vojarne JNA pucao na njih. "Sutra naslov u novinama: Mikelićevi i Miloševićevi jurišnici ranili hrvatskog specijalca. Ode k vragu sve! Ode poslovna politika! To se više nije moglo zaustaviti", priča Mikelić koji je, kako tvrdi, "zbog lične bezbednosti" početkom 1991. napustio Petrinju i otišao u Beograd. Sa srpskom pobunom na Banovini, tvrdi, nema ništa. Polovicom travnja 1991. počeo je raditi u beogradskom poduzeću Progres, i to kao zamjenik generalnog direktora, zadužen za zemlje bivšeg SSSR-a. A priča o tvornici Gavrilović išla je svojim tijekom. Nakon što je izglasan hrvatski zakon o pretvorbi, krajem travnja 1991., poduzeće Prehrambena industrija Gavrilović promijenilo je naziv u Gavrilović holding Petrinja d.o.o., koje je bilo sastavljeno od devet poduzeća.
"Procjenjujući da će Srbi staviti i Petrinju pod svoju kontrolu, oni su na sastanku užeg rukovodstva Gavrilovića 21. rujna 1991. donijeli odluku da premjeste sjedište iz Petrinje u Zagreb, u Ilicu 8. To je bila prva katastrofalna odluka. Ona je omogućila kasnije manipulacije sa stečajem", kaže Mikelić.
Od 3,3 milijuna maraka Đuro Gavrilović nije ni marke uplatio ni na jedan račun od pet radnih organizacija Gavrilovića
Proglašen je stečaj pet poduzeća Gavrilović holdinga, stečajni upravitelj bio je Slavo Boras, a sudac stečajnog postupka bio je Zdravko Tukša, koji se poslije u sporu pojavio kao odvjetnik obitelji Gavrilović. Oglas o stečaju i prodaji objavljen je krajem rujna u Večernjem listu.
Đuro Gavrilović je u stečaju "kupio" pet poduzeća izdvojenih iz Gavrilović holdinga, koji je imao vozni park od 320 vozila. "Još nije bio ni formalni vlasnik, a Gavrilović je organizirao prebacivanje 200 vozila s robom iz Petrinje u Zagreb. Među njima je bilo stotinu hladnjača. Kad je robu prebacio u Zagreb, jedan je dio vozila gurnuo u Borongaj trans kao ulaganje svoga kapitala u to poduzeće", priča Mikelić, koji za Đuru Gavrilovića nema nijedne pohvalne riječi.
"Đuro tvrdi da je za 3,3 milijuna maraka kupio pet radnih organizacija. Među njima je i Mesna industrija koja ima 120 tisuća četvornih metara prostora s najmodernijom opremom iz Europe, instalacijama visokog ranga, s klaonicom za humano klanje s CO2, omamljivanjem, tvornicom koja je imala kapacitet da u jednom satu kolje 360 svinja. Tu je radnu organizaciju Slavo Boras procijenio na milijun maraka, od čega su, zamislite, nekretnine procijenjene na 200 tisuća maraka, a oprema i u starom i u novom pogonu na 800 tisuća. A mi smo za sve to godinama plaćali milijune. Krajem 1990. vrijednost Gavrilovića strani su stručnjaci procijenili na 2,5 milijarde maraka, što iznosi 1,25 milijardi eura", kaže Mikelić i dodaje da je sve to Gavriloviću poklonjeno.
"Od 3,3 milijuna maraka Đuro Gavrilović nije ni marke uplatio ni na jedan račun od pet radnih organizacija Gavrilovića – ni Mesne industrije, ni Poljoprivrede, ni Trgovine, ni Transporta ni i Vanjske trgovine."
Usto, Gavrilović je, tvrdi Mikelić, nakon stečaja pet poduzeća uzeo pet milijuna maraka od prodane robe što nije smio. "On je smatrao da je taj novac njegov nakon stečajnog postupka. Nije imao žiroračun, nego je on to uzimao s brojnih prodajnih mjesta", govori Mikelić. Osim toga, Đuro Gavrilović prodao je vrijednu nekretninu u Tkalčićevoj, koju i nije smio prodati.
Mikelić otkriva kako je Đuro Gavrilović III., sadašnji vlasnik Gavrilovića i sin Đure II., kojem je isplaćeno 7,5 milijuna dolara, u vrijeme najžešćih ratnih djelovanja stupio u kontakt s njim preko Mile Martića.
"SIV molio da primim Đuru"
"Đuro Gavrilović je 1992., kad su bile borbe za koridor, došao u Beograd. Preko koga je došao, ne znam pouzdano. Netko ga je ili iz kabineta Karadžića ili iz kabineta Ante Markovića u Beču preporučio Mili Martiću i generalu Momiru Taliću. Oni su zvali SIV, saveznu vladu, i tražili da ja razgovaram s Đurom Gavrilovićem. Da ga primim. Prvi put susreo sam se s njim u Intercontinentalu. On se u Beogradu pojavio s obitelji, sa ženom i sinom. I on je meni tada ispriča da u Staroj Pazovi ima rodbinu, kako su se njegovi preci u Petrinju doselili od Jajca kao Srbi pa su se pokatoličili. Ja njemu kažem: – Slušaj, Đuro Gavriloviću, to mene ne zanima! Ja ne priznajem stečajni postupak, to je tebi omogućila HDZ-ova vlast. Tvoj zet Žarko Domljan, Degoricija, taj Boras, stečajni upravitelj, i Tukša, koji je bio sudac i odvjetnik. Ja to ne priznam jer je Gavrilović veliko poduzeće u koje ni vi ni vaš otac niste uložili nijedne jedine cigle, nijedne marke ni dolara", kategorično je govorio Borislav Mikelić.
On se s Đurom Gavrilovićem opet sastao kao premijer RSK, što je bio od travnja 1994. do svibnja 1995. Mikelić je bio srpski pregovarač za normalizaciju odnosa sa službenim Zagrebom u sjedištu UNPROFOR-a.
Hrvoje Šarinić, glavni hrvatski pregovarač, često je nametao temu o Gavriloviću. "Šarinić je od mene tražio da primim Đuru Gavrilovića. Pitam ga zašto. – On bi trebao otići u Petrinju, da tamo stanuje i vodi Gavrilović. – Tko da vodi Gavrilović!? Jeste li vi normalni?! Vi ste na prevarantski način omogućili da napravi najveću pljačku društvene imovine u Hrvatskoj", uzvratio je Mikelić Šariniću. Pa ipak, Mikelić se opet našao s Gavrilovićem u Zagrebu. "Ponovio sam istu priču koju sam mu rekao 1992. Gavrilović nije njegovo vlasništvo jer je stari Gavrilović isplaćen."
No, krajem svibnja 1995. Mikelić je u političkom okršaju s Martićem, tada predsjednikom tzv. RSK, smijenjen s mjesta predsjednika vlade. Za dva mjeseca uslijedila je Oluja.
Poslije Oluje 1995., Đuro Gavrilović otišao je u Petrinju i uzurpirao svu imovinu Gavrilović holdinga, u čijem su sastavu bila i četiri poduzeća koja nisu išla u stečaj. Država je zbog toga tužila Gavrilovića 1996., a Račanova vlada je 2000. pod utjecajem Slavka Linića na zatvorenoj sjednici donijela odluku o povlačenju tužbe.
Gavrilović traži da se uknjiži i na vlasništvo, zemljište i stanove te četiri poduzeća Gavrilović holdinga koja nisu išla u stečaj i koja nije kupio. Zbog toga se u Washingtonu vodi arbitraža između RH i Gavrilovića.
Neovisno o ovom tipu, o kojem ne treba trošiti riječi što je i kako je namjeravao naštetiti Hrvatskoj, prije kad bi se otvorila "Gavrilović" pašteta, mirišao je cijeli stan. Danas, kad se otvori - nema ni nekog mirisa niti možee proći ta epizoda bez pitanja kojeg visi u zraku, od čega su to napravili, da se nije skupljalo lopatom po podu pa-šteta to baciti. A i način na koji je obitelj Gavrilović stekla opet vlasništvo nad mesnom industrijom u svom zavičaju je mračno poglavlje naše nedavne povijesti, baš kao i ovaj old timer gore uslikan.