Mladi su koliko i država. Nisu bili ni prohodali dok su zavijale sirene za uzbunu, o ratu su im pričali, o toj cijeni samostalnosti zemlje čiji se početak označava datumom njihova rođendana, 25. lipnja 1991. Gdje su danas te djevojke i mladići 25-godišnjaci, što rade i kamo će se uputiti stvarajući ili zamišljajući budućnost, itekako ima veze sa zrelošću, kondicijom ili dijagnozom njihove vršnjakinje domovine. Baš to nam je o svojoj mladosti ispričalo njih sedmero iz Vukovara, Knina, Dubrovnika, Karlovca, Đakova, Preloga i Slavonskog Broda.
Ostajem u Hrvatskoj, trudit ću se dokazati da se i tu može uspjeti
Točno u podne kada je Hrvatska proglasila neovisnost, u splitskom je rodilištu rođena Josipa Blažević. U splitskoj su luci taj događaj trubljenjem pozdravili brodovi. Josipa je magistra rehabilitacije, na stručnom je osposobljavanju u Zagrebu, bavi se fotografijom, planinari, i ne razmišlja o povratku u rodni Knin. – Žao mi je, ali taj grad nazaduje, nema perspektive. Mladi moje dobi ili su pobjegli iz Hrvatske ili vrijeme provode u kafićima. Radna mjesta određuje politika. Turistički potencijali u Kninu, izvor Krke i prekrasno Podinarje nisu iskorišteni. Da stvari krenu naprijed, sigurno bih se vratila u Knin. Planiram upisati i drugi magisterij i pomagati ljudima, a poslije zasnovati obitelj – povjerava nam mlada Kninjanka.
– Žao mi je što u Hrvatskoj nema posla za mlade, što šaljemo sliku u svijet o nestabilnoj vladi koja se stalno bavi politikom, a ne razvojem. Moja generacija odlazi van, ali ja sam previše vezana uz prijatelje, obitelj i svoju Hrvatsku, takvu kakva jest, i trudit ću se svim silama ostati i dokazati da se ovdje može uspjeti. Za moje zanimanje ima posla. Moja prijateljica koja je u Njemačkoj kaže kako će se prvom prilikom vratiti jer osjeća prazninu. Jedno će, uvjerena sam, doći neki drugi ljudi koji će znati iskoristiti potencijale zemlje – kaže Josipa Blažević. (S. Bičak)
Kad završim medicinu, idem vani, ali ću se vratiti i otvoriti svoju ordinaciju
– Prvi sam Hrvat rođen u samostalnoj Hrvatskoj. Odluka o suverenosti donesena je oko 20 sati, a ja sam na svijet došao oko 21.30 – kaže Brođanin Domagoj Šnajder, student treće godine Medicinskog fakulteta u Osijeku. Preko studentskog servisa sezonski radi u Dubrovniku kao turistički promotor. Mora raditi da bi platio studij. Kad diplomira, radit će u inozemstvu. – U Hrvatskoj liječnici zarađuju solidno, ali na Zapadu odlično. Ako već studiram i cijelo ljeto radim dvostruke smjene, želim od toga imati koristi. Ali neću ostati živjeti u inozemstvu. Nakon šest ili sedam godina, kad steknem ušteđevinu, vratit ću se i otvoriti privatnu ordinaciju – planira Domagoj.
Politička scena u Hrvatskoj, smatra on, koči prosperitet zemlje. Ne slaže se s onima koji kažu da se previše priča o ustašama i partizanima. Tu temu treba do kraja razjasniti i staviti točku. Isto je i s lažnim braniteljima. Tek tada ćemo, kaže, svi moći mirno živjeti i posvetiti se ekonomiji i razvoju. Mladi je Brođanin optimističan o budućnosti Hrvatske. U medicini smo prvi u svijetu po broju transplantacija bubrega. Imamo previše dobrih, stručnih i pametnih ljudi da bi stanje ostalo loše. Mora se dogoditi smjena generacija – zaključio je budući liječnik. (V. Balen)
Bit ćemo hrvatski vojnici. Unatoč svemu, ovdje je ipak najljepše
Blizancima Alenu i Damiru Čupiću s prebivalištem u Tompojevcima kod Vukovara, drago je što rođendan slave isti dan kad i država. – A, lijepo je to. Naš je rođendan uvijek neradni dan – kaže Alen, koji radi kao konobar u sezoni u Dubrovniku. Blizanci 25-godišnjaci u budućnosti se vide u Hrvatskoj vojsci. Damir je upravo na obuci, a Alen ju je već prošao. Očekuju da bi u rujnu mogli dobiti posao u HV-u. – To nam je želja. Tako bismo mogli planirati dugoročnije jer bismo imali stalno radno mjesto.
Bez toga ne možeš razmišljati ni o ženidbi, djeci – kaže Damir. Za život su zarađivali kao nadničari u selu. Nedostatak posla u Vukovaru i Slavoniji blizanci vide kao najveći problem mladih.
Kad gledaju prvih 25 godina Hrvatske, to je jedina stvar kojom su nezadovoljni i nešto se, kažu, hitno mora učiniti kako slavonska sela i gradovi ne bi ostali prazni. Alen spominje kako su zimi Tompojevci i Vukovar puni su njihovih prijatelja koji potom, s kasnim proljećem odlaze raditi kao sezonci na Jadran. Mnogi su otišli u Njemačku, Irsku... Ipak, i Alen i Damir u budućnosti se vide samo u Hrvatskoj.
– Bio sam u Njemačkoj, ali najljepše mi je u Tompojevcima i Vukovaru. Nećemo napuštati Hrvatsku jer mislim da se nigdje ne živi kao kod nas. Ovdje je ipak najljepše i najbolje – kaže Alen. (B. Bradarić)
Živim od tenisa i želim se vratiti na ljestvicu, ali to će biti u Turskoj
Karlovčanka Indire Akiki kaže da njezinim roditeljima 25. lipnja 1991. godine, kad je rođena, nije bilo lako kao ni Hrvatskoj. Uzbune i ratna stradanja obilježili su prve dane njezina života. – Taj mi datum puno znači. Povezujem svoj i rođendan države. No, kako sam vrlo mlada počela igrati tenis, rano sam i otišla iz Hrvatske pa sam u Miamiju u SAD-u završila srednju školu, jer sam tamo trenirala i profesionalno igrala tenis. Sada sam u Turskoj, gdje pomažem mladoj tenisačici da uđe u profesionalni tenis. No dolazim i u Hrvatsku, u Karlovac, gdje mi živi obitelj. I nisam zadovoljna u što se moja Hrvatska razvila – kaže Indire Akiki.
– Puno mladih odlazi u inozemstvo. S puno rada i truda vjerujem da bi situacija mogla biti bolja, ali da se to i ostvari, svi bismo morali tako razmišljati, morali bismo biti složni, i političari i svatko od nas. Turizam je u Hrvatskoj odličan, ali mogao bi uz dodatne sadržaje biti najbolji. No to treba odraditi. Mladi su se u Hrvatskoj prepustili nekom ritmu koji nema cilj i većina se i ne trudi nešto stvoriti, žrtvovati se, mijenjati svoj život. Vani je drugačije, trud i rad se isplate i nagrađuju – priča Indire. Svoju je karijeru u SAD-u prekinula zbog bolesti. – Sada ponovno treniram i želim se vratiti na ljestvicu, no to, nažalost, radim u inozemstvu – kaže Indire. (S. Bičak)
Zajedno smo odrasli, ali me boli što se u državi sve raspada
– Drago mi je što sam rođen u Hrvatskoj, u Dubrovniku, upravo na Dan državnosti, kao Hrvat. Zahvalan sam Bogu što sam baš tu rođen. Lijep je osjećaj što smo država i ja zajedno odrastali, ali boli me stanje naše države, to što se pomalo sve raspada i propušta na sve strane – kaže Dubrovčanin Vlaho Bupić, koji u Sarajevu studira arhitekturu. Iako sada nije u domovini, pozorno prati politička zbivanja. – Politika utječe na naše živote. Čovjek se nekako lakše osjeća kad naglas kaže što mu je na duši – priča Vlaho, koji se planira vratiti u Dubrovnik nakon završetka studija. Volio bi raditi u struci, u svom Dubrovniku. – Ti se planovi sigurno neće ostvariti, ali unatoč tome ja se nadam da neću morati ići iz Hrvatske. Osim ako nas ne potjeraju ovi političari koji državu žele samo za sebe – kaže Vlaho, kojega smo pitali što bi u Hrvatskoj mijenjao i kako.
– Volim je svim srcem, to je moja jedina domovina, ali mislim da je nastala na pogrešnim temeljima, a kriza se produbila. Mafijaša je sve više, čak javno preuzimaju politiku i visoke funkcije. Dok ljudi u Hrvatskoj ne prestanu živjeti u iluziji, dok su ovako polupospani, ništa se neće promijeniti. Trebaju nam novi političari, mladi kojima je istinski stalo do Hrvatske, do dobrobiti naroda, a ne do svojih džepova – zaključuje Vlaho Bupić. (S. Vuković)
Tražim posao i ljute me političari koji gledaju samo kako do fotelje
Suzana Kolarek bila je u prvoj generaciji učenika koja se 1998. uselila u novosagrađenu zgradu osnovne škole u Prelogu. U svom je gradu završila i srednju školu, tu joj je obitelj, otuda joj je i dečko, tu su joj prijatelji, pa ne razmišlja o tome da ode iz Hrvatske. – Odmah nakon srednje škole radila sam u Austriji nekoliko mjeseci kao babysitterica i osjetila kako je to živjeti u inozemstvu. Plaće su veće, ali dom je dom – smije se Suzana rođena 25. lipnja 1991..
– Ponosna sam na datum rođenja jer je to i rođendan naše države, ali nisam zadovoljna političarima. Vrijeme je da se u politiku uključi više mladih ljudi bez repova, da se otvaraju radna mjesta i povećaju plaće i mirovine – kaže. Traži posao. Završila je trogodišnju srednju školu za slastičarku, no posla nema. – Mladi odlaze u inozemstvo, ali mnogi se brzo i vrate. Iseljavaju više iz Slavonije jer kod nas u Međimurju ima više radnih mjesta, pogotovo za muškarce u metaloprerađivačkoj industriji. U Međimurju su ljudi zadovoljni i malim plaćama, samo da je posao siguran. Moj dečko ima stalan posao – dodaje. Ljute je prepucavanja na političkoj sceni. – Nova Vlada mora otvarati radna mjesta, a ne da političari gledaju samo kako doći do fotelje. Sebi napune džepove, a za narod ih nije briga. Premalo se novca izvlači iz fondova EU – smatra. (I. Beti)
Najlakše je otići, prava je umjetnost ostati i preživjeti
“U državi nisu znali kako bi proslavili moje rođenje pa su na taj datum stavili Dan državnosti”, šali se Katarina Horvat iz Kešinaca nadomak Đakovu. Rođena je 25. lipnja 1991. u osječkoj bolnici. Svijet su toga dana u Osijeku ugledale samo četiri bebe, dvije curice i dva dečka. “Rođena sam na Dan državnosti, pa još i Horvat, analogija samo takva. Uvijek mi govore da sam prava Hrvatica”, dodaje simpatična Katarina, koja živi s roditeljima. “Pokušavaju me se riješiti, ali ne ide im. Nisam udana, pa tek mi je 25, ima vremena”, smije se naša sugovornica. Magistrirala je medijsku kulturu u Osijeku, trenutačno nema, kako kaže, “normalan posao”, a bavi se glazbom. Budućnost vidi u svojoj domovini.
“Najlakše je otići, no prava je umjetnost ostati i preživjeti ovdje. Želim ostati u svojoj zemlji i pridonijeti boljem sutra”, odlučna je. Otišla bi samo ako djecu ne bi mogla prehraniti u svojoj zemlji. Ušla bi u politiku da nešto promijeni, ali ne zna koju bi stranku odabrala jer su je sve razočarale. “Treba nam netko s čarobnim štapićem da pomakne stvari u državi. No ja sam vječni optimist i nema toga što se ne može popraviti. Istina, deprimirala me malo trenutačna situacija u zemlji, ali ne želim da bude uzalud tih mojih 25 godina optimizma pa tako i dalje ostajem puna nade”, zaključuje vesela Katarina. (S. Lepan Štefančić)
Mladi morate shvatiti da nema blagostanja u drzavi bez kontinuiranog rasta BDPa sve ostalo su demagoske parole.