Kvare li političari narod ili narod korumpira političare? Mogu li se “narod” i “političari” uopće promatrati kao dvije odvojene kategorije? Koliko uopće ima smisla govoriti o neiskvarenom “narodu”, fikciji u radićevskom smislu, kao da još uvijek imamo posla s dobrim i naivnim seljačkim masama na kojima počiva svijet i život, a koje gule zli feudalci, kapitalisti, “političari”, a ne s heterogenim biračkom masom potrošača koji se darvinistički bore isključivo za vlastite interese, penzije, poticaje, naknade, radna mjesta, nekretnine i koji u osnovi nisu ništa moralniji od političara po kojima tako rado pljuju, jedino su nemoćniji pa nemaju priliku zagrabiti?
Aktualna afera, dosad neokaljanog ministra pravosuđa Orsata Miljenića, paradigmatska je za razumijevanje odnosa političke elite i “naroda” u Hrvatskoj.
U javnost je puštena mobitelom napravljena snimka na kojoj se vidi i čuje kako je ministra pravosuđa na nekakvoj livadi u Dugavama za dječjeg džudo natjecanja zaskočio poznanik i urgirao za zaposlenje svoje kćeri. Kao glavnu kvalifikaciju za zaposlenje tata ne ističe npr. prosjek ocjena ili znanje jezika, već to da je kći bila u Glavnom odboru zagrebačkog SDP-a. Dodaje i kako je “Ronko obećavao”, ali nije napravio ništa.
Ministru je neugodno, vidi se da bi ga najradije odmah skinuo s vrata. Najprije odgovara neodređeno: “A je l’ mogu ovi moji iz zatvora pomoći?”, potom razgovor postaje puno zanimljiviji.
U transkriptu koji su prenijeli mediji stoji ključna rečenica za razumijevanje trenutačnog “duha naroda”, koju izgovara brižni otac: “Ona nikako da nađe posao, a na vlasti smo.” Nedavno je bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Duka, na primjedbe kako je komisija Ministarstva kulture, čiji je bio član, nepravedno dodijelila sredstva samo ideološki podobnim medijima, odgovorio: “Kad vaši dođu na vlast, dobit ćete sredstva.” Tako bi i tati s livade bilo normalno da kći kao članica SDP-a dobije posao kad su oni na vlasti. Bez posla bi valjda trebali biti neki drugi, politički nepodobni. Razlog zašto nam je administracija nabujala do neodrživih razmjera dobrim dijelom i leži u tome što je pri svakoj promjeni vlasti nova klika zapošljavala novi val svojih ljudi, ako treba i izmišljenim radnim mjestima.
Otac gnjavi i dalje pa ministar uvlači i kolegu Bauka: “Ajmo ovako, meni se treba Bauk javiti, on će to znati.” A ide i u obećavajuće detalje: “Meni će biti najlakše ovu pravosudnu policiju.” Riječ je o tome da su svi natječaji zaustavljeni zbog nedostatka proračunskih sredstava. Jedina zapošljavanja odnose se na 150 pravosudnih policajaca.
Tata ide do kraja: “Dajte da zapišem broj, da imam.” Ministar mu daje broj, uz napomenu da mu pošalje SMS ako ne bude odgovarao. Otprilike kao što djevojke kažu napornim udvaračima – čut ćemo se za kavu nadajući se da do toga nikada neće doći. Ne zna se je li ministar dao broj mobitela kojim se doista koristi ili nekog drugog koji ima funkciju koša za neželjene pozive gnjavatora. Uglavnom, taj je broj sada javan pa ga mogu zvati svi nezaposleni u Hrvatskoj.
Kod ovakvih afera od inkriminirajućih izjava u pravilu su još zanimljiviji pokušaji naknadnog “vađenja”. Kako racionalizirati i opravdati nešto neopravdljivo?
Upomoć je prvi priskočio kolega Zmajlović tvrdnjom da ne vidi razloga za ostavku. Kaže kako “takve razgovore osobe iz javnog života vode stalno”. Očito ne zna što govori. Osobe iz javnog života su i Oliver Mlakar i Ivo Pogorelić i Luka Modrić pa ne zapošljavaju u javnoj službi po livadama. Očito je mislio na osobe koje su na vlasti. Za njega je valjda normalno pristati na takav razgovor i malo muljati kako bi se gnjavatora skinulo s vrata. Zmajlović zaključuje: “Pitanje je granice i pristojnosti kada i na koji način ćete nekoga odbiti.” To je odlična rečenica, kojom je nesvjesno pogodio bit stvari.
Što je pristojno, a što ne, ovisi o običajima u nekoj zemlji. Negdje je podrigivanje nakon objeda pristojno, negdje ogavno. Francuzi će vas pri rastanku izljubiti na način koji bi Japancu bi ne samo nepristojan nego užasavajući. Ministar Miljenić je postao žrtva onoga što se kod nas na žalost ne smatra nepristojnim – a to je da površni poznanik ministra zaskoči na livadi i traži od njega da mu zaposli člana obitelji. Zmajlović kaže kako je najvažnije to da je Miljenić čovjeka uputio na javni natječaj, ali propušta detalj da mu je rekao i da mu “signalizira” kad se kći prijavi te da će “pogurati”.
Ministar Miljenić priznaje pogrešku, ali samo kao verbalni delikt:
“Način razgovora svakako je izlazio izvan onoga kako bi trebalo razgovarati”, kaže i dodaje: “Žao mi je što sam tamo budio neke lažne nade kod čovjeka kojeg zapravo i ne znam, ne znam ni kako se zove…” Spomenuti čovjek tvrdi suprotno: “Poznajem se s ministrom već dulje vrijeme preko džuda” te dodaje: “Ali nema nikakve priče oko zapošljavanje moje kćeri, nisam ga pitao niti mi je on to ponudio. Nije bilo riječi o tome.” Očito ne govori istinu jer snimka jasno govori da se razgovaralo o zapošljavanju kćeri.
Zanimljivo bi bilo saznati i tko je taj građanin koji prati, špijunira, snima mobitelom razgovore na dječjem džudo turniru?
Ministar Miljenić dodatno objašnjava: “Ljudi vas opsjedaju desecima zahtjeva, nekada možete reći ‘ne’ odmah, nekada se upustite u razgovor. Nekada kažete nešto više nego što bi trebalo, što se sada dogodilo. To je moja pogreška.” Pa dodaje: “Svatko je vidio tu snimku i zna o čemu se radi.”
Da, znamo o čemu se radi. Tipovi “na poziciji” u Hrvatskoj nisu pali s Marsa, već su ljudi potekli iz famoznog “naroda”, koji imaju rodbinu, prijatelje, kolege, susjede, poznanike, a većini njih je samorazumljivo da “naš čovjek” uradi nešto za njih. Za pokojne ili umirovljene političare iz manjih sredina crta se povlači slavnim pitanjem: “Što je učinio za svoj kraj?” Pa se kaže: Ovaj je napravio pristupne ceste, ovaj igralište, ovaj zaposlio toliko ljudi, a ovaj drugi ništa…
Od osobe na vlasti samorazumljivo se očekuje da nateže za “svoje”, po bilo kojoj osnovi, na štetu ostalih građana. To je kod nas odavno postalo normalno. Običaji su nam dakle loši. Kako “izobičajiti” ono što je tako uobičajeno? Ljudi na funkcijama pod stalnim su pritiskom takvih samorazumljivih očekivanja pa, ako sami po sebi i nisu skloni korupciji, s vremenom počinju popuštati, osim ako su iznimno čvrsti.
Dugoročno se samo oštrim i dosljednim sankcioniranjem ovakvih slučajeva stvari mogu mijenjati. Pa ćemo, ako bude sreće i djelovanja pravne države, dočekati dan kad će, umjesto da ministru bude neugodno da ga odmah otpili, “tati” biti više neugodno da od njega takvo nešto zatraži.
Ili oni ilimi,oni su hajdučija mi smo država,ha,ha