navigacija Hrvatska 2
SANDA HAM

Ni milicije nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik

Ne postoji jezično stanje u Hrvatskoj. Postoji hrvatski jezik i on nije stanje za koje treba optužiti naciju ili ideologije. Opasan je zaziv jezičnih jednačenja jer iza njega uvijek stoje političke namjere.

Ni milicije nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik

Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL

Snježana Kordić, hrvatska lingvistica na privremenom radu u Njemačkoj u kojoj predaje niz godina, redovito izaziva reakcije svojim tezama u kojima se faktički bori protiv hrvatskoga jezika kako mu danas pristupamo. U nizu posljednjih intervjua pledirala je da se hrvatski i srpski tretiraju kao jedan jezik, tvrdeći da hrvatski jezikoslovci s političarima produciraju hrvatski nacionalizam.

Na njezine teze u ovom intervjuu odgovara prof. Sanda Ham, nekadašnja njezina profesorica, profesorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku, suautorica Hrvatskoga školskog pravopisa (s Babićem i Mogušem), autorica Školske gramatike hrvatskog jezika te pokretačica Jezičnog telefona, besplatne savjetodavne telefonske jezične službe u Osijeku. Zanimljivo je da je prof. Kordić svoje frapantne teze koje niječu hrvatski jezik kao samostalni, teze protiv kojih se bore zapravo svi hrvatski jezikoslovci, iznijela u svojoj novoj knjizi Jezik i nacionalizam koju je po starom dobrom posttuđmanovskom običaju sufinanciralo hrvatsko Ministarstvo kulture kojem je na čelu slavni i vječni – Božo Biškupić!

Snježanina mudrolija

U ovo doba jugosfere teško da nas nešto može zapanjiti, ali kad god netko zagalami kako su hrvatski i srpski jedan jezik, to ipak uvijek izazove konsternaciju. Nedavno je takvo što ustvrdila dr. Snježana Kordić koja 15 godina predaje u Njemačkoj i zacijelo i Nijemce uči toj tezi.

- Snježana Kordić bila je moja studentica u Osijeku, davno, prije Domovinskoga rata. Predmet koji sam joj predavala zvao se Suvremeni hrvatski književni jezik. Isto se tako zvao i u Zagrebu.

Dakle, Snježanina mudrolija o hrvatskom i srpskom jeziku kao jednom i istom postala je valjda u Njemačkoj – u skladu je s tradicijskim razmišljanjima njemačke slavistike još iz 19. st. prema kojima je sva štokavština srpska, a ta su razmišljanja romantičarski pogledi na jezik i naciju. Snježana je tezu naučila, bit će, od Nijemaca. Godinama su joj bili poslodavci, ali trenutačno je nezaposlena pa više nikoga ne uči. Teze njemačke slavistike o tom da Hrvati i Srbi govore istim jezikom ni njemački slavisti ne shvaćaju kao znanstvene, što pokazuju suvremeni radovi iz pera i njemačkih i uopće inozemnih slavista i kroatista. Nije Snježana nanijela veliku štetu hrvatskomu jeziku – u Njemačkoj pjeva u zboru srodnih glasova, a u Hrvatskoj njezine stavove malo tko shvaća ozbiljno, uglavnom služe za dnevnopolitičke unitarstičke i nostalgične potrebe u Hrvatskoj i BiH.

Teza je S. Kordić, koja godi nekim inozemnim ušima, pogotovu sad kad ulazimo u Uniju, da se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori zapravo govori istim jezikom. No nismo li taj film, i to neuspješan, gledali 45 godina u Jugoslaviji?

- Nije dobro stvar postaviti kao da je to Snježanina teza. Ispada onda da je riječ o suvremenim pogledima, a pogledi su stariji i od najstarijega živućeg štokavca. Riječ je o tezi da je štokavština zajednički jezik, i onda zajednički nacionalni nazivnik, za Srbe i Hrvate. To je tako postavljeno još u 19. st., i to u doba kada Bosanci nisu bili definirani kao nacija u suvremenom smislu. Ta se teza iscrpljuje u postavci da je jezik prepoznajnica za naciju, pa ako je štokavština srpska, onda su svi štokavci Srbi. Uvijek je to godilo Europi jer je jeftinije tako – štede se napori, papiri i prevoditelji, činovništvo. A i dolazimo svi u paketu, mirno i svezano.

U različitim su nas Jugoslavijama gotovo cijelo 20. st. natjeravali da prihvatimo činjenicu kako Hrvati i Srbi govore istim jezikom jer su jezik smatrali kriterijem za nacionalnu odrednicu – koji govore istim jezikom, isti su narod. A kako jezici nisu bili isti, trebalo ih je izjednačiti po srpskosti. Ako žandarmi i milicija dviju Jugoslavija nisu uspjeli, svakako ne će ni jedan blijedi izdavački pokušaj koji uzvitlava prašinu, čak ne ni 20. st., nego 19. st., a odatle se već jednom treba maknuti. Zabrinjavajuće je, i to doista zabrinjavajuće, što je taj izdavački pokušaj financiralo hrvatsko Ministarstvo kulture.

Ne znaju ćirilicu

Treba li Hrvatima prevoditi knjige ili filmove sa srpskog?

- Ovisi. Meni uglavnom ne bi trebalo, srpski znam na pasivnoj razini – razumijem ga i čitam. Mlađi, poglavito naraštaji školovani poslije Domovinskoga rata, ne znaju ćirilicu pa ne znaju pročitati ćirilični tekst. Nije takav tekst dosta samo presloviti, jer treba i prevesti, recimo Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova. Ili poznata rečenica: Trešće i smeće da jedu jabuke (Trest će i smjet će jesti jabuke) neće se baš razumjeti, Keva i ćale sede i ćaskaju pre no što pođu na pijacu. Ili Kiseonik je korišćen za hemijske opite na granici je razumljivosti, ali London je glavni grad Engleske razumljivo je svima – ako nije pisano ćirilicom. Pa jasno da se mora prevoditi, pisani tekst zbog ćirilice, nekih nerazumljivih pravopisnih oblika (smeće koje u srpskom znači futur glagola smjeti – smjet će/smet će > smeće), rječnika i ostaloga. Mislim da je i usmeno tako. Razumljivost je privid, mlađi posežu za Googleovim prevoditeljem kad imaju posla sa srpskim tekstom, a mi se javno pravimo da se posve razumijemo.

Kako gledate na tezu da je borba protiv poistovjećivanja hrvatskog i srpskog znak vladavine nacionalizma?

- To je uvijek bio znak nacionalizma, ali srpskoga ili hrvatskih unitarista. Nisu dopuštali da hrvatski jezik bude onakav kakav jest, drugačiji. Primjerice, Deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1967., koja traži da se hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski priznaju i ustavno kao različiti jezici, dočekana je u Jugoslaviji na nož kao nacionalistička. Teret nacionalizma i ustaštva riječima se pridodavao u Jugoslaviji – naravno da je svaki odmak od jezičnoga jednačenja prema srpskosti bio sasijecan u korijenu, a najlakše je bilo sjeći nacionalističkim noževima. Naglost i bujnost pohrvaćivanja poslije Domovinskoga rata samo je odgovor na protuhrvatski nacionalizam, a ne znakom hrvatskoga nacionalizma.

Cijeli intervju pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista

Struka ne šuti, nego se struka ne

Struka ne šuti, nego se struka ne čuje

Svojedobno je ministar Primorac obećao da će poštivati do zadnjeg zareza odluke Vijeća za normu hrvatskog jezika. Kad je Vijeće nakon godinu dana rada zaključilo da treba pisati odvojeno „ne ću“, bilo je dovoljno da Sanader kaže da on nikad tako nije pisao, pa da i neće, da ta odluka postane u najmanju ruku dvojbena.

Struka je to sve odšutjela? Nije struka ništa odšutjela, ali struka se ne čuje. Rijetka su glasila koja bi struci dala riječ i onda kada se ne slaže s dnevnom politkom.

A ako niste u glasilima, onda vas nema – vremena su takva. Struka viče nekoliko godina da je kurikulum nakaza jezična, nepravilnost, upućuje na kurikul i uputnik – sluša li tko? Bez jezičnoga zakona, slovo struke ostaje mrtvo slovo na papiru.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (5 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

Registracija
  • velikazmija velikazmija

    05.11.2010 u 11:25h

    toplo svima koji žele da jezik bude isti ,a nije i ne će ni biti dopustit ću da to nađu negdje drugdije.... hrvatska gruda i hrvatski jezik i -- a m e n ------
    0 0% 0
  • Mladen Miletić Mladen Miletić

    23.09.2010 u 20:26h

    Ni milicije nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik, a pemetnijih od njih i nema na balkanu...
    0 0% 0
  • mare0801 mare0801

    16.09.2010 u 07:19h

    zapanjila sam se kad sam čula u više navrata kćerinu učiteljicu kako koristi izraze:veoma i ubijediti,i kada sam to isto čula od djeteta od 8 godina,uz komentar pa ona je učiteljica pred mirovinu,zna valjda bolje nego ti. ja sam srećom imala roditelje koji su brzo ispravljali moja jezična zastranjenja,kao logičnu posljedicu života u sredini gdje je svaki drugi u zgradi bio neki policajac ili vojno lice iz Kragujevca ili Bileće.Danas djeca uglavnom nemaju pojma što su:makaze,karniša,šerpa,ćilim,boranija i sl.,za razliku od nas koji ih nismo koristili,ali smo im morali znati značenje,jer smo u sklopu lektire imali,čak većinom, srpske i bosanske pisce. A što se tiče pogleda stranca na naše jezične dileme,apsolutno se slažem da je njima sve to isti jezik,kao i što smo mi njima svi isti,kao što im i dalje nije jasno zašto se dogodio rat
    0 0% 0
  • velikazmija velikazmija

    05.11.2010 u 11:25h

    toplo svima koji žele da jezik bude isti ,a nije i ne će ni biti dopustit ću da to nađu negdje drugdije.... hrvatska gruda i hrvatski jezik i -- a m e n ------
    0 0% 0
  • Mladen Miletić Mladen Miletić

    23.09.2010 u 20:26h

    Ni milicije nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik, a pemetnijih od njih i nema na balkanu...
    0 0% 0
  • mare0801 mare0801

    16.09.2010 u 07:19h

    zapanjila sam se kad sam čula u više navrata kćerinu učiteljicu kako koristi izraze:veoma i ubijediti,i kada sam to isto čula od djeteta od 8 godina,uz komentar pa ona je učiteljica pred mirovinu,zna valjda bolje nego ti. ja sam srećom imala roditelje koji su brzo ispravljali moja jezična zastranjenja,kao logičnu posljedicu života u sredini gdje je svaki drugi u zgradi bio neki policajac ili vojno lice iz Kragujevca ili Bileće.Danas djeca uglavnom nemaju pojma što su:makaze,karniša,šerpa,ćilim,boranija i sl.,za razliku od nas koji ih nismo koristili,ali smo im morali znati značenje,jer smo u sklopu lektire imali,čak većinom, srpske i bosanske pisce. A što se tiče pogleda stranca na naše jezične dileme,apsolutno se slažem da je njima sve to isti jezik,kao i što smo mi njima svi isti,kao što im i dalje nije jasno zašto se dogodio rat
    0 0% 0