Razmišljaju li ustavni suci, koji su pri kraju svoga mandata, po čemu će biti zapamćeni ili im je to zadnja briga? Zasigurno žive u uvjerenju kako će svoje udobne urede (čije smo preuređenje skupo platili u vrijeme recesije i debelih proračunskih manjkova) napustiti s imidžem ekipe koja je bila glavni oponent Zoranu Milanoviću i “najgoroj vladi koju je Hrvatska imala”. Hoće i po tome. Nakon seta odluka u koje spada zdravstveni odgoj u školama, referendum o ustavnoj definiciji braka, takozvani zakon o ćirilici, ukidanje radne obveze liječnicima i na koncu suspenzija cijelog Obiteljskog zakona, teško da itko može reći kako je ekipa s bočne strane Markova trga politički neutralna.
No, to im je manji grijeh. To prije što ni Milanović Ustavni sud ne uvažava kao četvrtu granu vlasti, niti njegova Vlada donosi neupitne odluke. Pravi grijeh je onaj koji čine prema pravosuđu. Ustavni sud ne samo da si je uzeo za pravo biti četvrtim i zadnjim stupnjem u sudskim postupcima, pa si je uzurpirao ulogu Vrhovnog suda, nego si dopušta rušiti autoritet i autonomiju sudbene vlasti, čime podriva cjelokupni pravosudni sustav. Ustavni suci to ne čine radi obavljanja svoje uloge korektiva i arbitra između svih triju grana vlasti, nego deset ljudi obučenih u crne toge potpuno proizvoljno, vođeni nekim osobnim motivima, donosi odluke koje imaju teške i dalekosežne posljedice za cijelo društvo.
Da smo uređena država u kojoj se zna što je čija odgovornost, nakon rušenja presude Branimiru Glavašu ustavni bi suci morali štošta objasniti. Odluka je sramotna i višestruko problematična. Prvi i osnovni problem odnosi se na ljudska prava samoga Glavaša. Bez obzira tko što mislio o Glavašu i njegovoj odgovornosti za ratne zločine nad osječkim Srbima počinjene 1991., on, kao i svatko drugi, ima pravo da se u razumnom roku donese pravorijek o tome je li mu povrijeđeno ustavno pravo na slobodu. A više od četiri godine, koliko se njegova tužba kiselila u ladicama Ustavnog suda, a Glavaš je za to vrijeme izdržavao kaznu u zatvorima Bosne i Hercegovine, sigurno nije razuman rok.
Drugo je sama dinamika rješavanja predmeta. Iako su imali pritvorski predmet, ustavni suci dvije godine nisu ni pogledali Glavaševu tužbu. Svaki slučaj kojemu je u pozadini lišenje slobode spada u hitne. Glavašev je nalagao dodatnu ažurnost jer se radi o slučaju koji od samoga početka za sobom povlači ozbiljne političke konotacije, a u svoj epilog uključio je i pravosuđe susjedne BiH. Svjesni svega toga, ustavni suci su nakon dvije godine, 3. listopada 2012., sazvali prvu sjednicu i konstatirali da pred sobom imaju složen predmet. Sastavili su radnu skupinu od savjetnika i zadužili je da se bavi Glavaševim slučajem. Prema objavljenim podacima, ta se skupina sastala dvadesetak puta, a u dvije godine, 2013. i 2014., ustavni suci su održali samo tri sjednice. Odjednom su, i to između dva kruga predsjedničkih izbora, zasukali rukave i četiri dana zaredom, od 7. do 10. siječnja, vijećali o Glavašu. Po medijskim izvještajima, zadnja sjednica bila im je u subotu. Presedan je da Ustavni sud zasjeda vikendom, a kuloari pak tvrde da su se sastali i u nedjelju. Netko bi doista trebao objasniti kako to da se na ovakvom predmetu najprije godinama nije radilo ništa, a onda se odjednom ubacilo u šestu i sve riješilo u četiri dana?! Što se dogodilo da su se ustavni suci odjednom toliko angažirali?
Na kraju, kakva je odluka donesena? Suspendirana je cijela presuda i neka Vrhovni sud sad smišlja što će. Hoće li iznova donositi odluku ili će postupak vratiti Županijskom sudu u Zagrebu pa nek Glavašu nakon svih ovih godina sude ispočetka? Ili da naprosto redovni sudovi idu niz dlaku Ustavnome pa i oni oslobode Glavaša i sve ostale koji su optuženi zajedno s njim. Koga briga hoće li zločin u konačnici biti sankcioniran i žrtve dobiti satisfakciju, kao i hoćemo li mi porezni obveznici platiti Glavašu i ostalima milijunske odštete za vrijeme koje su proveli u zatvorima.
ovo je premium članak?!? bauahahahaahahahha