U posljednjem feljtonu donosimo nastavak priče o bratu bivšeg premijera Zorana Milanovića (braceku i vladaru) i njegovim poslovima te prijetnje i ignoriranje s kojima se susrela Mirela Holy, autorica knjige “Vražica nosi Pradu, a bogovi konfekciju”.
Regulator se nije oglasio
Posljednji bracekov biznis povezan je sa samim krajem vladarova mandata. Tada je, doslovce 5 do 12 prije raspuštanja parlamenta u večernjim satima raspravljen zakon koji je bracekovim prijateljima (koji su otkupom bracekovih dugova od financijske propasti spasili nestašnu vladarovu užu rodbinu) donio preko noći zaradu koja se broji ne u milijunima, nego u stotinama milijuna kuna. Kako?
Spomenutim izmjenama i dopunama zakona operatoru prijenosnog sustava električne energije nalaže se sklapanje aneksa ugovora o priključku na mrežu. To je ključan kriterij za vjetroelektrane na temelju prije potpisanog ugovora s operatorom tržišta energije koji skuplja i isplaćuje novac za obnovljive izvore energije.
Oni koji su sklopili ugovor s tom institucijom sada se moraju priključiti na mrežu. Ranije je to bilo uvjetovano kvalitativnim stanjem prijenosne mreže, stabilnošću ili pak mogućnošću regulacije elektroenergetskog sustava. Kvota je vodila računa o sigurnosti elektroenergetskog sustava. No, spomenutim na brzake usvojenim zakonom zapovijeda se operatoru da omogući uključivanje u sustav bez obzira na kategoriju sigurnosti sustava i bez obzira na planiranu (financijsku) dinamiku realizacije projekata obnovljivih izvora energije sukladno Nacionalnom akcijskom planu koji je odobrila Europska komisija. Koga briga što bi se operator prijenosnog sustava ovim rješenjem mogao odvesti u bankrot jer neće moći uložiti sredstva u stvaranje kvalitativnih pretpostavki za održavanje sustava stabilnim, u trenutku kada se na sustav spoji dodatnih 350 MW iznad predviđene kvote od 400 MW?! Glavno da su bracekovi prijatelji isplaćeni i riješeni. Ipak je riječ o dugu časti. Treba li spomenuti da se naš regulator nije oglasio po ovom pitanju iako je na to morao reagirati.
Vražica je, nakon što se 1,5 godinu bavila bušenjem nafte u Jadranu i gotovo doktorirala na toj temi (..) nakon što je postavila nekoliko zastupničkih pitanja na tu temu (bez rezultata) odlučila upotrijebiti tešku političku artiljeriju, odnosno animirati kolegice i kolege u Saboru, svih političkih boja, da joj se pridruže u pokretanju interpelacije kojom se traži odgovornost resornog ministra zbog evidentne protuzakonite provedbe ovog projekta. Informirala je medije o tome.
Bez nekog većeg interesa. Uskoro je bila izložena teškoj medijskoj artiljeriji od vladajućih. Među ostalim, jedna nacionalna dalekovidnica emitirala je montiranu, dakle rezanu i kalemljenu snimku s YouTubea koja je (po)služila kao dokaz da je Vražica nevjerodostojna u komunikaciji o ovoj temi. Vražica je tražila demanti i puštanje originalne snimke rasprave, no to se, naravno, nije dogodilo, pa je Vražica angažirala odvjetnicu i tužila dalekovidnicu za klevetu i dobila nepravomoćnu presudu u svoju korist u tom sporu.
Paralelno s tim događanjima, Vražici se dogodio jedan neobičan incident koji uz najbolju volju nije mogla do kraja dešifrirati. Naime, jednog kasnog poslijepodneva Vražica je izašla iz sabornice i srela visokog sigurnosnog dužnosnika koji joj je manje-više rekao sljedeće: “Vražice, ja te izuzetno cijenim. Ti si rijetko poštena i hrabra žena, ali to što radiš je uzalud. Svi su oni, i ovi moji, i oni njihovi, međusobno premreženi i imaju zajedničke interese. Ti znaš o kome se radi, i ja znam o kome se radi, ali mi tu ne možemo ništa. Možeš pričati i upozoravati, ali od toga nema nikakve koristi. Možeš samo nastradati. Znaš kako to ide: prvo će prijetiti. Ako to ne upali, slomit će ti ruku. Ako ni to upali, slomit će ti nogu. Ako ni to ne upali, pojest će te mrak. Tužno je to, ali bili ovi moji, ili oni njihovi, uvijek vlada mafija. Svi su oni u talu”. Nakon tog razgovora Vražica je došla kući s nemalim brojem upitnika oko glave. I pomislila kako taj razgovor (...) ipak nalikuje upozorenju, ili čak otvorenoj prijetnji. Znala je na koga je dužnosnik mislio (i s njegove i s druge političke barikade) jer joj je manje-više sličnu storiju nekoliko dana prije ispripovijedao jedan novinar. Vražici je bilo jasno da ekipa iz pravosuđa ne bi prstom mrdnula na prijavu jer se u prethodnim situacijama uvjerila da obrađuju samo one slučajeve za koje dobiju politički befel. A ovdje je, uostalom, bila riječ i o rekla-kazala. S obzirom na to da naše pravosuđe nikada nije otkrilo tko je Vražici prijetio smrću kada je obnašala dužnost ministrice, još manje bi to isto, toliko revno pravosuđe prstom mrdnulo na prijavu nečeg ovakvog. Sigurnosne službe toliko su se pretrgnule da ministrica nikada nije dobila zaštitu. To je valjda bila jasna poruka kriminalcima da je lov na tu političku lovinu otvoren.
(...) Elem, nakon što je ova Vražica neslavno završila svoju ministarsku karijeru te bila izložena medijskom seciranju na živo (iako su mnogi u stranci mislili da je Vražičin leš već hladan i ukočen), na jednoj od trla brla rasprava u državnoj parlaonici visoki je stranački dužnosnik (nakon što me javno optužio za političku korupciju, sitnu doduše, ali ipak korupciju) mrtav-leden izjavio da je on moj najveći prijatelj. Parlaonica je zabrujala od smijeha, a sudrug iz klupe mi je dobacio:
“Ej, mala, što će ti neprijatelji kada imaš ovako ‘dobre’ prijatelje?!” I ja sam sebe upitala isto i nekako mi se tada do kraja posložila slagalica političke strave, ups, emocionalne hijerarhije – prijatelj, neprijatelj, stranački prijatelj. U danima koji su slijedili to je samo postajalo vidljivije. Sa simbolom političkog Kaina na čelu od mene su stranački drugovi i drugarice (ne svi, bila bih zla kada bih to tvrdila, ali velika većina) bježali kao vrag od tamjana.
Zašto se ponižavaju?
(…) stvari su znale biti i pomalo komične na sastancima Kluba. Sjedne Vražica (u Pradi) u treći red s lijeve strane u kojem, by the way, nitko ne sjedi. (...) I, ne, nije dovoljno to što nitko ne sjedi u trećem redu s lijeve strane s Vražicom. Evo ti, za pola minute, minutu-dvije, kako se i ostatak ekipe koji sjedi u blizini neželjene Vražice, prvi i peti red s lijeve strane, odjednom diže, prilazi drugovima i drugaricama koji sjede s desne strane, ili stoje, te kreće veselo čavrljanje, i onako skroz spontano, smještanje njihovih navodno lijevih guzičica u desne redove, po mogućnosti dovoljno daleko od Vražice kako bi svaka moguća bliskost s Vražicom bila doživljena kao potpuno i neporecivo slučajna… Puno sam si puta postavljala pitanje zašto se ti ljudi na taj način ponižavaju.
Moja demonska osjetila nisu mi sugerirala da se njihov (i moj u to vrijeme) stranački šef uopće zamara takvim budalaštinama. Taj je (bio) previše fokusiran na sebe da bi trošio svoje vrijeme na razmišljanje o svojim podanicima. (...) I onda sam shvatila. To je božji stranački instinkt za preživljavanje. (...)
>>Kako je Ivica Dačić kao Miloševićev glasnogovornik komadao države
>>Kako je stari zmaj spasio vladaricu, a vladar izvlačio brata
Kad god sam to naveo tu temu u komentarima odmah sam bio izbrisan. Evo dokaza. Pozdrav dobrim ljudima